IZVEŠTAJI SA KONCERATA

Urban & 4 u Zagrebu – Balade umjesto rocka

urban-4_dom_sportova_2015-photo-dora-saric

Ne mogu se nazvati Urbanovim obožavateljem, ali dragi su mi njegovi hitovi. Smatram ga vrsnim glazbenikom, pretpostavljala sam da je odličan izvođač i veselila sam se njegovom koncertu u Domu sportova. Nažalost, ovaj koncert bio je najveće razočaranje od svih koncerata na koje sam išla. Bit ću poštena i reći da nije bio problem u Urbanu, barem ne većinski, ali „zar je važno tko je kriv“, rekli bi Severina i Novković.

urban-4_dom_sportova_2015-photo-dora-saric

Urban & 4 uživo u Domu sportova u Zagrebu 2015. godine, photo Dora Šarić

Rekla bih da je moje loše iskustvo s koncerta obilježeno jednim prostim kašnjenjem. Naime, osobi s kojom sam išla kasnio je tramvaj, ta osoba je kasnila na dogovor sa mnom pa smo skupa kasnili na autobus do Doma sportova pa zahvaljujući mojoj lošoj orijentaciji izašli na krivoj stanici i na koncu nažalost zakasnili i na Milicu Šerbedžiju, koju sam zapravo baš htjela čuti da vidim je li samo dijete slavnog roditelja ili ima potencijala. Ali, najgore od svega, zakasnili smo da na vrijeme zauzmemo dobra mjesta.

Tako sam cijeli koncert provela gledajući sa strane (istočna ili zapadna tribina, opet moji problemi s orijentacijom), na najdoljnjem dijelu gdje sam veći dio koncerta kontemplirala o tom je li mi draže da mi ljudi cijelo vrijeme prolaze ispred nosa (zaista, ljudi, gdje stalno hodate, koncert je, ne kužim) ili da se popnem par mjesta iznad pa da mi iritantni reflektor cijelo vrijeme blica u lice. Odabrala sam prolazeće ljude, čisto zato jer ih je uporni redar svako malo rastjerao pa sam tu i tamo nešto vidjela. Ali poanta zapravo ni nije bila u gledanju koncerta, stoga to nije ni bila glavna stvar koja mi je pokvarila raspoloženje.

lovely_quincess_dom_sportova_2015-photo-dora-saric-1

Lovely Quincess uživo u Domu sportova u Zagrebu 2015. godine, photo Dora Šarić

Slušajući Lovely Quinces, trebala sam znati da nešto nije u redu, ali kako mi je to bio prvi put i da nju slušam uživo, mislila sam da je njen zvuk jednostavno pomalo neobičan. Više sam čula žamor ljudi nego zapravo nju pa sam mislila kako je to bezobrazno jer je cura zaista dobra (strašno me podsjetila na pjevačicu Florence Welch, što joj je veliki kompliment od mene), no kad su njene pjesme došle kraju, publika je jako dobro reagirala na nju, što bi značilo da su je zaista i slušali pa sam ostala zbunjena, sve dok nije došao Urban kad sam konačno shvatila da nešto nije u redu s razglasom.

Pozornica je bila štosna, izgledala je poput nekog interijera s lampama, ali zvuk je bio sve drugo nego interijerski. Štoviše, čim je Urban počeo s nastupom, imala sam osjećaj kao da sam bilogdje drugdje nego u dvorani. Sve što je Urban pričao, ja nisam čula, a sve što je izvodio zvučalo mi je toliko loše kao da stojim ispred prepunog birca i slušam stvari koje sviraju unutra ili jednostavnije kao da sam izvan Doma sportova, a ne unutra. Kako je veći dio Male dvorane Doma sportova bio popunjen već kad sam došla u nju, nisam imala izbora. Mogla sam eventualno sići na parter, što mi je bilo suludo s obzirom na to da stvarno ne znam većinski dio njegovog repertoara, ali naknadno sam čula da ni tamo situacija nije bila blistava jer se tamo pak čulo sve savršeno osim samog Damira Urbana i njegovog glasa. Čak je i on u jednom trenu kad se uhvatio udaraljki spomenuo da se nada da ih mi čujemo jer ih on apsolutno ne čuje pa pretpostavljam da ni na pozornici stvar nije bila puno bolja.

urban-4_dom_sportova_2015-photo-dora-saric

Urban & 4 uživo u Domu sportova u Zagrebu 2015. godine, photo Dora Šarić

E sad, da se vratim malo na dio gdje sam rekla da Urban većim dijelom njie kriv za moje loše iskustvo s ovog koncerta. Većim ne, ali manjim da, jer mi ni izbor pjesama, za koji su on i njegov bend odgovorni, također nije odgovarao. Da se razumijemo, ovo nije bio prvi koncert na kojem nisam znala veći dio repertoara, ali svi ostali glazbenici koje sam prije slušala su toliko dobro odabrali pjesme da ću definitivno svaki put kad će isti glazbenici nastupati ja opet biti na njihovom nastupu jer mi je jednostavno bilo toliko dobro na prvom koncertu. Na ovom nažalost nije. Zapravo, bilo mi je, jednostavno rečeno, dosadno. U jednom trenu, morala sam ići na Wikipediu provjeriti je li moje predznanje o Urbanu toliko loše da sam krivo zapamtila žanr, ali tamo je kratko i jasno pisalo do čovjek svira rock i alternativni rock. Sinoć se ne bih složila s tim, s obzirom na to da sam na sedmoj pjesmi već opako zijevala jer je svirala već maltene sedma balada zaredom. Iz onih rijetkih par rečenica što sam uspjela razumjeti kad se obraćao publici, u dva navrata se ispričao za čudan repertoar, ali nisam shvatila objašnjenje zašto je tomu tako. Započeo je s pjesmom Black Tattoo“, a nakon su se nizale RukeKundera“Samo“ i Ako se napijem do smrti“. Šestu stvar je najavio kao novu, vjerovat ću mu na riječ jer su meni sve bile nove, a radilo se o pjesmi Ribe“, na koju je publika reagirala najbolje dotad i pljeskala u ritmu.

Meni najzanimljiviji dio koncerta bio je kad su na pozornicu izašle Ex Mozartine kako bi s njim izvele prekrasnu pjesmu Glas Jeka“. Naravno, loš razglas uspio je pokvariti i to do te mjere da su mi cure zvučale prekreštavo i kao da se deru (a znam da to nije slučaj), a osoba koja je sa mnom slušala koncert je prokomentirala da ju je sramota, ali da je tek na kraju pjesme uspjela shvatiti o kojoj pjesmi se radi, iako je jako dobro upoznata s Urbanovim repertoarom, što mi je bio krajnji dokaz da je zvuk stvarno bio kriminalno loš. Mene je, s druge strane, bilo sram priznati da uopće nisam bila sigurna je li glavni gost koncerta bio Gibonni ili ne. Ličio mi je na njega, naravno, ali kako nisam čula ni najavu za njega, a ni njegovo maestralno sviranje basa, nisam mogla biti sigurna. No eto, čisto da znate, bio je i Gibonni na pozornici. Ja se zapravo nisam uzrujavala zbog sebe jer što je jedan loš koncert kad u zadnje vrijeme zahvaljujući press akreditaciji idem na puno njih, ali razmišljala sam o ljudima koji su kupili kartu za koncert i završili na istoj tribini kao i ja i kako prema njima to nije u redu i zašto zapravo postoje tribine sa strane ako ti ne možeš čuti koncert kako spada, onda neka prodaju samo mjesta ispred pozornice i doviđenja. Naravno, ako je situacija bila ista u cijeloj dvorani, ne samo nama sa strane, onda vjerujem da nisam samo ja bila nervozna. Ex Mozartine ostale su podržati Urbana na još nekoliko pjesama, a na pjesmi Priđi mi bliže pridružila su im se i dječica koja su skupa s njima pjevala i plesala te pokupila najveći pljesak u dvorani.

urban-4_dom_sportova_2015-photo-dora-saric

Urban & 4 uživo u Domu sportova u Zagrebu 2015. godine, photo Dora Šarić

Tek kraj koncerta donio je najveće hitove; Budi moja voda“Svijet za nas“Nebo“Sutra ćemo pričati“… Počela sam sumnjati da je glavni motiv za sastavljanje ovako čudnog repertoara, kako ga je Urban nazvao, jednostavno da ljude totalno razdivlja na kraju pa da dobiju dojam da je to najbolji koncert na kojem su bili, s obzirom na to da je završio sa samim hitovima. Ali eto, ja nisam dobila taj dojam nažalost. Večer se privodila kraju s pjesmama Mjesto za mene“, gdje se Urban spustio u publiku, s kojom je zapravo dosta dobro komunicirao cijelu večer, odnosno bar se trudio, ako zanemarimo činjenicu da ga publika više-manje nije razumjela, te Malom trubom“.

Završila bih ovaj tekst s nadom da smo na ovom koncertu svi barem nešto naučili, ako se već nismo nauživali dobre glazbe; organizacija da se treba više potruditi oko zvuka, Urban da treba malo bolje posložiti setlistu i publika da u Malu dvoranu Doma sportova treba što ranije doći na koncert kako bi zauzeli što bolje mjesta ako već imaju želju čuti izvođača. A ja? Ja samo više neću ići s osobama koje kasne.

Piše Sanja Srdić, fotograf Dora Šarić

About the author

Hardwired Magazine Crew

Leave a Comment