Tema o kojoj najviše razmišljam u poslednjih par godina, a sad pojma nemam odakle da počnem. Od autorskih prava? Od „koristi“? Od gluposti? A da, setio sam se. Od poštovanja. A zašto baš o tome pišem? Zato što mi sve teže i teže pada da odgovaram na pitanje otkud ono veliko NOCTURNE preko mojih fotografija. U ovom tekstu ću to, nadam se, uspeti slikovito da opišem.
Koncertnih fotografa u Srbiji ima da dovoljno da se nabroje na prste obe ruke. Znate, to su oni ljudi koji su voljni da dolaze na koncerte, trče ko blesavi da uhvate momente koji znače i muzičarima i gledaocima i samom fotografu, posle toga odu kući kako bi što pre postavili te fotografije na svoj sajt (koji u većini slučajeva ne donosi nikakav prihod) i sve što dobiju je poseta i pregled te iste galerije.
No, kako u ovoj našoj dembeliji ne važe nikakvi zakoni, zašto bi neko poštovao rad istih? „Zašto ja, ako sam već svirao na tom koncertu ne bih prosto skinuo te fotografije sa njegovog sajta i brže bolje ih okačio na svoj sajt, FB profil ili gde god?“ Tu dolazimo na onaj početak. Tu dolazimo do poštovanja autorskog rada. Mada, muzičari su ti koji bi najbolje trebalo da znaju kako se to poštuje, a paradoks te priče jeste da oni prvi kukaju o tim autorskim pravima.
Da se razumemo, ovo pišem zato što nisam facebook.com fotograf, već fotograf koji radi za muzički magazin Nocturne, koji je ujedno i vlasnik istih tih fotografija o kojima pričamo.
E, upravo tu dolazimo do suštine priče. Nebrojeno puta sam, posle samo par minuta od objavljivanja galerije na sajtu pronalazio moje fotografije na profilima muzičara koje sam te večeri fotografisao. Naravno, retki su oni koji su pitali da li to smeju da urade. Još ređi oni koji su se drznuli da podele link do čitave galerije na sajtu. A koliko ljudi uopšte čita sitna slova? Ista ona preko kojih vas oni sa kojima potpisujete ugovor, i koji pride ne čitate, zajebu? Evo jednog screenshoot-a da vam olakša posao.
Razlog postojanja velikog NOCTURNE watermark-a, ili vodenog žiga, preko fotografija koje pravim jeste upravo zaštita prava NOCTURNE magazina.
Kada već dotični muzičar ne ume da podeli link i da tako neko dođe na naš sajt da pogleda fotografije, sa šansom (pa makar i mizernom) da se taj neko zadrži i pogleda još neke članke, preuzme neku muziku iz naše download sekcije, pročita vesti, intervju, recenziju, itd. Pritom mi ne dobijemo nikakvu “korist” od njegovog deljenja fotografije putem socijalnih mreža, onda ćemo da nađemo način da te fotografije i zaštitimo i ujedno reklamiramo sajt koji radimo.
Isto tako, ukoliko neki bend želi da dobije fotografije na korišćenje, može da kontaktira autora, pa da se sa njim dogovori oko toga. Za sve postoji rešenje, samo ako se postavi pitanje.
Krenete da fotografišete, uložite boga oca u prokleti hobi, plaćate putovanje do mesta gde se održavaju koncerti, ne sećate se kada ste otišli na isti i gledali na binu sa oba oka (fotografi znaju o čemu pričam), dođete kući, ne spavate da biste obradili fotografije, jer želite da što pre ljudi vide iz kog ugla ste vi videli taj koncert, postavite galeriju, opizdite SHARE (ključna reč) sa vaše stranice i odete da spavate. Ujutru, ne lezi vraže (ili fotografe), vaše fotografije osvanu na apsolutno svim profilnim slikama muzičara koji su nastupali sinoć. Poseta vaše galerije minimalna. Gorak ukus u ustima (da mi je samo dinar svaki put kada sam to osetio).
Dakle, famozno like dugme ume da zaludi toliko da su ljudi zaboravili da share dugme postoji. I to ozbiljno uzima maha. Pošto mi nije stalo do promocije mog imena i prezimena, već do promocije medija za koji radim, a koji osim fotografija ima još kojekakvih zanimljivih stvari vezanih za gitarski zvuk, mnogo mi je stalo da taj neko, ko bi pogledao fotografije dođe na sajt, jer će možda da pogleda još nešto što će ga zanimati.
Kako onog početka (čitaj: poštovanja) nema, zabranili smo desni klik na sajtu. No, ni to nije bilo dovoljno. Setili se ljudi da postoji dugme printscreen. I onda onako skrnavu rezoluciju kače na svoje parče socijalne mreže. E, tu dolazimo do onog velikog logotipa preko cele fotografije, koji je delom providan (transparentan, možda tako razumete?), a zove se vodeni žig (ili watermark, možda je tako jasnije?).
Kada već nemamo priliku da neko dođe prvo do našeg sajta da pogleda fotografije, onda bar neka se zna odakle su došle. Primer možete pogledati ispod (umem i ja da koristim printscreen dugme, prc! Ali isto tako ću da poštujem i vašu privatnost).
S vremena na vreme, rešim ja da ne postavim taj watermark, čisto da vidim da li su se neke stvari promenile. I verujte da nisu. Pogoršale su se.
Izmene ljudi fotografije, prebace ih u crno bele, edituju, brišu šta im se sviđa, još samo čekam da vidim šta će početi da dodaju po njima. To se još nije desilo. Uspeo da “nacrtam” primerom: “Vidi, ni meni se ne sviđa što svirate u E štimu, ja mislim da bi bilo bolje da je H, ali je ipak E? Je l’ tako?” Odmah postaje jasnije.
Naravno da će postojati momenat kada će fotografije biti bez ikakvog watermark-a. Na izložbi. Ili ako sam plaćen da uradim taj posao. Prosto je – i mi fotografi kupujemo žice (čitaj: kartice), pojačala (čitaj: objektive), gitare (čitaj: telo aparata – koje takođe ima potrošni deo, čija popravka papreno košta). Hoćete dalje? Možda ne stavim watermark ukoliko sam prokleto dobro raspoložen taj dan. Ali verujte mi, toga će biti sve ređe i ređe.
U svakom slučaju neko gubi, a sve može da bude jako prosto, zar ne?
Piše Marko Ristić
Ovaj članak je prvo objavljen na Nocturne Magazine sajtu
P.S. Znam da kolega Pantoš i ja u kolumnama zvučimo kao Mr. Waldorf i Mr. Statler, ali šta ćeš. Neko mora. Nije sve lepo kao što izgleda na socijalnim mrežama.