IZVEŠTAJI SA FESTIVALA

To Be Punk festival 2013 – Punk seminar, dan drugi

to-be-punk-2013-featured
Written by Hardwired Crew

Prvi dan je uspešno završen, uprkos omanjem armagedonu koji je zahvatio taj deo grada, te je sve bilo spremno za drugi set predavanja. Mnogo lepše vreme je omogućilo prilaz klubu, te su posetioci mogli da ostave Nojeve barke, glisere i podmornice kod kuće, i upute se ka odredištu kopnenim prevoznim sredstvima. Naravno, odmah je vraćeno i ono po čemu je organizacija SKCNS-a poznata, a to je strogo poštovanje satnice.

to-be-punk-2013-against-the-odds-photo-gabriel-radatovic

Against The Odds na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Tačno prema satnici, oko 19.30 na binu se penje novosadski AGAINST THE ODDS, koji svoj nastup započinje pred šankerima, toncem i Nocturne ekipom, a situacija se nije mnogo promenila ni u daljem toku nastupa. Bend je u cugu ispucao svoji tridesetak minuta, i pesme poput „Face Age„, „Scumbage„, moj favorit „The Blood-Spangled Banner„, da bi završio, ne baš najsrećnijom obradom pesme „American Jesus“ legendarnih Bad Religion. Ironično, najveću korist od ove javne probe, imali su tonci koji su njihov nastup iskoristili za podešavanje i nameštanje zvuka za bendove koji su usledili.

to-be-punk-2013-kevlar-bikini-photo-gabriel-radatovic

Kevlar Bikini na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Sledeći na redu da pokušaju da probiju led bili su zagrebački KEVLAR BIKINI. Problemi sa ozvučenjem su dodali opštem utisku haosa i neusklađenosti. Ipak, momci su se svojski potrudili da prodrmaju publiku, ako nekoliko raštrkanih nezainteresovanih ljudi mogu da nazovem publikom. Pevač je sa sobom nosio, vrteo i bacao rekvizit − lajtsejberasto-zeleni držač za mikrofon, iz kog mu je u nekoliko navrata mikrofon ispao. Pošto to nije bilo dovoljno, pevač i gitarista su, u nadi da će „masa“ da se zagreje, više puta silazili sa bine. Da je i basista sišao sa njima, u publici bi bilo više benda nego publike. Pevač je u jednom navratu stigao čak do tezge sa merch-om, ali i dalje niko nije bio impresioniran. Svaku pesmu ispratio je tihi ravnodušni aplauz, da bi na kraju svojih pola sata binu napustio potpuno mokar bend koji je na toj bini dušu ostavio zbog petnaestoro ljudi.

to-be-punk-2013-valter-kocjancic-photo-gabriel-radatovic

Valter Kocjančić na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Posle Kevlar Bikini-a, na binu se popeo Valter Kocijančić, pevač prvog jugoslovenskog punk benda – Paraf. Zajedno sa riječkim Mandrilima (Walter et Les Mandrills), Valter je nedavno izdao album pod nazivom „Apstinencija„, s kojim se novosadska publika prvi put susrela na sinoćnoj svirci. Bend je na bini proveo oko četrdeset minuta, a pored pesama sa novog albuma, publika je ponovo imala priliku da čuje hitove kao što su „Rijeka“ i „Moj život je novi val„. Pred sam kraj nastupa došlo je do problema sa opremom, pa je usledila pauza, da bi se bend na kraju oprostio od publike najvećim hitom Parafa – „Narodnom pjesmom„. Punk veteran definitivno je zaslužio više publike, koja je, čini se, tek sada počela da popunjava prostor ispred bine, čekajući potpuni haos koji je usledio.

to-be-punk-2013-argy-bargy-1-photo-gabriel-radatovic

Argy Bargy na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Šta bolje može da govori o jačini ovogodišnjeg izdanja festivala od činjenice da su ARGY BARGY bili tek drugo ime ovogodišnjeg lineup-a. Legendarni Daryl Smith, gitarista još legendarnijih Cock Sparrer, posetio nas je sa svojim drugim bendom, još jednom oi! punk furijom. Od samog početka krenuli su furiozno sa ispaljivanjem himni poput „Out With The Old„, „Burning Skies„, „Natural Born Loser„, i gotovo u sekundi zapalili publiku. Horsko pevanje, visoko podignute pesnice, i šutke na sve strane, potpuni haos. Novi Sad je oduvek voleo oi! i street punk zvuk, a ove večeri na bini je bio jedan od najboljih bendova žanra, u naponu snage, i na krilima fenomenalnog prošlogodišnjeg albuma „Hopes Dreams Lies and Shemes„.

to-be-punk-2013-argy-bargy-2-photo-gabriel-radatovic

Publika na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Bend nije spuštao lopu ni jednog trenutka, a jedan od zanimljivijih momenata bio je viđati ljude kako istrčavaju iz grotla kako bi uhvatili vazduh, i momenzalno se vraćali nazad. „Get out of My Life„, „There’s Gonna Be a Riot„, „What Are You Fighting For„, pa za njima „This is Me„, „No Regrets„, „No Fun At All„, praćene sa „My Life„, „These Streets„, „We Won’t Back Down“ nizale su se kao na traci, uz sjajno interakciju benda i publike. Za sam kraj ostavljene su „One More Drink“ i himna benda „Argy Bargy„, kojom su zakucali publiku, i prepustili je još jednom legendarnom bendu.

to-be-punk-2013-snuff-1-photo-gabriel-radatovic

Snuff na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

A bend koji je usledio, bio je SNUFF. Predvođeni legendarnim Duncan-om Redmonds-om, legendarni londonski punk rokeri premijerno su nastupili u Srbiji, i pokazali nam šta smo to propuštali svih ovih godina. Od samog početka krenuli su brzo – pravo u glavu sa „Whatever Happened To The Likely Lads„, i odmah napravili krš i lom u publici. Duncan u sjajnoj formi, iako je odavno napunio 50, neumorno rastura bubanj pod sobom, i svojim prepoznatljivim vokalom hipotiše publiku. Ostatak benda sjajno raspoložen, pogotovo basista Lee, i trombonista Oliver koji više vremena provodi oko bine nego na njoj. Nižu se legendarne „Walk„, „Somehow„, „Do Nothing„, „Caught in Sessions„, presečene novim „In The Stock“ ili „Mambo Jumbo“ sa aktueonog albuma „5-4-3-2-1-Perhaps!„. Posebno je bilo zanimljivo čuti da je i novi album, iako star samo nekoliko meseci, odlično prihvaćen od strane publike, te da je svaka pesma horski otpevana zajedno sa Duncan-om i ostatkom benda. Odlična komunikacija sa publikom, „budi“ se i multi-instrumentalista Lee Murphy, koji je osim klavijatura svirao još i gitaru i bas, koji ubrzo postaje neuhvatljiv na bini, i prava noćna mora za forografe.

to-be-punk-2013-snuff-2-photo-gabriel-radatovic

Snuff na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Za razliku od prethodnog benda, čija muzika se donimantno zasniva na agresiji, Snuff svojim zvukom varira od hardcore i punk, pa sve do ska i reggea zvuka, sa mnogo više melodije. Tako je bend uspevao da balansira setom, ne upadajući u monotoniju, dok je publika odgovarala plesom kao na „Nick Northern“ i „Arsehole„, ili šutkama na „B„, „Fuck Of“ ili „Bob„. Bend je zaista pokušao da prođe kroz sve faze karijere, pa smo čuli i „What Kind Od Love„, „XTC„, „Martin„, da bi završili sa „Sweet Days“ i „Nick Motown„.

Naravno, nakon toliko godina, nije bilo moguće da publika tak tako pusti Snuff da ode sa bine, pa se bend vrlo brzo vratio nazad, i odsvirao još dve pesme, a zanimljivo je bilo videti Duncan-a sa mikrofonom u ruci, dok je basista Lee preuzeo bubanj. Nakon devedesetak minuta, i poslednjih tonova, bend se zahvalio na podršci i povukao sa bine, uz obrazloženje da ne mogu da sviraju duže, jer su – matori. Možda, ali su odsvirali odličan koncert, i nadam se da će se uskoro vratiti u ove krajeve. A neću se žaliti ako se sledeći put na setlisti nađu i „Take me Home„, ili „No Reason„.

to-be-punk-2013-barb-wire-dolls-photo-gabriel-radatovic

Barb Wire Dolls na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Nakon legendarnih Britanaca, red je stigao i na poslednji bend večeri – grčko-američku senzaciju BARB WIRE DOLLS. Na žalost, deo njihovog nastupa bili smo prinuđeni da propustimo zbog drugih obaveza, o kojim ćete više moći da čitate u narednom periodu, ali u poslednjih tridesetak minuta kojima smo prisustvovali bend je ostavio katastrofalan utisak. Trojka u sastavu bubnjar, gitarista i vokal, bez bas gitare, i sa pevačicom kojoj je bitnije kako izgleda, i kako će ispasti na fotografijama, nego kako zvuči na bini odavala je utisak demo benda koji se prihvatio instrumenata kako bi impresionirao drugare. Isforsirano i isfolirano do maksimuma, miljama daleko od punka, i svega što punk predstavlja, ovaj nastup je više ličio na performans i najplići mogući vid zabave, dok je muzika tu bila u petom ili šestom planu.

Šok radi šoka, koji nije šokrao nikoga, bunt radi bunta, a bez poruke, erotika radi erotike i cirkus koji nije impresirao ama baš nikoga. Dodajte tome i kakofonoju buke koja je dopirala sa bine, i nije teško razumeti zašto je ogroman broj ljudi već odavno napustio halu. Ovakav pozeraj očigledno prolazi u SAD-u, gde bend privlači zavidnu pažnju, ali na evropskom tlu, i pogotovo u UK, očekujem da će biti vrlo brzo sažvakani i ispljunuti. Skidam kapu organizatorima na želji da dovedu i nova, aktuelna imena svetske punk scene, i zaista pozdravljam takvu praksu, ali BWD su bili potpuni promašaj.

to-be-punk-2013-barb-wired-dolls-2-photo-gabriel-radatovic

Barb Wire Dolls na To Be Punk festivalu 2013. godine, photo Gabriel Radatović

Drugo veče festivala prošlo je odlično, uz fenomenalne nastupe dva legendarna britanska benda, kao i podsećanje na istoriju punk žanra na ovim prostorima. To Be Punk se još jednom pokazao kao odličan festival na kom fanovi gotovo svagog podžanra mogu da pronađu bend za sebe. I ove godine imali smo priliku da čujemo i oi!, street punk, ska, screamo, NY hardcore, post-hardcore, skate punk… Videli smo legendarne bendove, bendove čije vreme tek dolazi, kao i bendove koji su aktuelni sada, i u ovom trenutku se nalaze na svom vrhuncu. Takođe dobili smo šansu i da vidimo regionalne izvođače, od legendarnih, do novih, ali i bendove iz SAD-a, Britanije, okolnih zemalja, ali i Nemačke i Danske.

Posebno mi je drago što su organizatori odlučili da rizikuju, i da podignu festival na jedan viši nivo, dovođenjem nekoliko velikih imena, umesto ziceraškog pristupa igranja na sigurno, i rotiranja regionalnih izvođača. Jedine zamerka mogu da se upute na zvuk, koji nije bio baš sjajan ni prvo ni drugo veče, ali to je problem koji se već dugo provlači na koncertima u Fabrici, kao i na činjenicu da nakon jednog ulaska u klub, više nije bilo moguće izlaziti iz njega. Ako su narukvice ili fluorescentni sprej previše skupa opcija, običan pečat to nije, a pokazalo se u slučaju prve večeri pod patronatom Rebuild ekipe, da to funkcioniše. Ovo ne predstavlja problem kod koncerata, ali kod festivala koji traju i po 7-8 sati postaje prilično zamorno. Vidimo se sledeće godine, nadam se sa još jačim festivalom i još večom posetom. I da. smanjite malo veličinu akreditacija, obe večeri sam bio u strahu da je ne polomim!

Piše Miljan Milekić
Ovaj članak je prvo objavljen na Nocturne Magazine sajtu

Ostavite komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.