Muzika benda SOLSTAFIR prilično dobro ide uz razna godišnja doba – odlično će vas „voziti“ krajem leta ili u sred nekog ranog proleća, ali mislim da najbolje ide uz sneg i zimu, koja je i prirodno okruženje za momke sa Islanda. Upravo u takvom jednom trenutku susreo sam se sa njima na ovogodišnjoj turneji koja je već bila pri kraju i koja je do ovog koncerta bila rasprodata u više od pola gradova u kojima su svirali.
Insbruk je grad koji uglavnom poznajemo po činjenici da se na skakaonici Bergisel održava jedno od četiri takmičenja u okviru Novogodišnje turneje četiri skakaonice. Osim toga, treba priznati da je grad veoma, veoma lep, a kako ovde zima dolazi kalendarski tačno, snegom pokriveni Alpi bili su i više nego odlično mesto za note sa albuma „Otta“.
Kao i na ostatku turneje, binu su najpre zaposeli Španci OBSIDIAN KINGDOM. Moram priznati čudnovat izbor benda za celu turneju jer ostala dva sastava koji su se smenjivali u toku turneje mnogo bolje idu uz muziku sastava poput Solstafir negoli pomenuti bend sa Iberijskog poluostva. Mešavina svega i svačega ima prizvuk nekonvencionalne svirke, semplovi veoma dobro dopunjuju svirku, ali nepovezanost nekih delova ipak je jasna. Metalcore i scremo vokali nikako ne idu uz ovu svirku i sva ta kombinacija raznih elemenata ne zvuči previše dobro uklopljeno i konkretno. Kao da su imali neku ideju koju na kraju nisu u potpunosti sproveli u delo, pa su isporučili ono što su do tada uradili. Ipak, momci su imali veoma dobar nastup, vizuelno dosta zanimljiv i konkretan, ali muzički mislim da i nisu previše doprineli pozitivnim utiscima sa svirke.
Sasvim suprotnu reakciju izazvali su ESBENANDTHEWITCH. Britanski trio još uvek je prilično nepoznat, a sasvim sam siguran da će posle ove turneje glad za njihovom muzikom porasti širom Evrope. Iako ljudi nisu previše upoznati sa njihovom muzikom, ona veoma lako pokreće sve prisutne i gotovo instant izaziva more reakcija prisutnih. Post-punk nadograđen noise i rock detaljima maestralno gradi njihov izraz, a sve ostalo što se na to nadovezuje samo poboljšava njihovu celokupnu sliku, tako pozitivnu i dopadljivu. Svakako da je teško muzički ih uporediti sa jednim sastavom ili okvirom ali pokušajte da zamislite kako bi zvučalo da su Siouxsie and the Banshees rešili da realizuju jam session sa Swans, Slowdive, X-mal Deutschland i Skeletal Family U ISTO VREME. Mislim da ne mogu da se setim situacije u kojoj sićušna devojka od 45 kilograma tako snažno isporučuje gomiilu snage i energije sa bine kao što je to uradila Rachel Davis, a koja je u tih nešto više od pola sata izdominirala binom kao retko koja predgrupa koju sam gledao. Ulepšajte sebi ostatak ove godine i pozabavite se muzikom ovog sastava.
Odličan uvod doneo nam je Solstafir na binu. Klub već ispunjen skoro sasvim do kraja i mislim da je pun pogodak činjenica da su ciljano svirali u klubovima srednje veličine gde je lako napraviti vezu sa publikom bez barijera ili prepreka. Uvodna „Nattfari“ ide sa zvučnika i prati je „Kold“ kao na ostatku turneje. Već u njoj Islanđani predstavljaju svoj prepoznatljiv i unikatan zvuk, kombinaciju koja je tako naširoko voljena i veoma teško pojašnjiva. Ne mogavši da povedu bilo kojeg pijanistu na turneju usled ograničenosti budžetom, klavirske deonice sa novog albuma puštane su kao semple u pozadini, a prva od takvih bila je „Lagnaetti“, uvodna sa materijala „Otta“. Opijajuće zvuči svaki sekund, svaki momenat tog nastupa, umetničke predstave muzike koja ni ne treba previše da se pojašnjava rečima. Dovoljno je čuti, a reči i ovako nećemo skapirati jer su na isladskom, jelte. Prate je „Otta“, „Rismal“, „Dagmal“ i „Nattmal“ i sve ono što je ljude omađijalo kada je album izašao sada je tu. Akustične i klavirske deonice, jedinstven gitarski rad kao i celokupna atmosfera koja vas „radi“ na milion načina, sada i još više i jače udaraju na vas jer je sve to tu ispred, opipljivo, snažno i živo.
U svemu tome bend je i više nego posvećen. Vidi se na njima da pokušavaju da daju i više nego što mogu, prva im je headline turneja, pa ne čudi da sav umor od prethodnog dela iste ipak nestaje na bini. Gudmundurrazvaljuje bubnjeve dok Adalbjorn koristi svaki centimetar bine ne bi li bio bliži onima koji su došli da ih vide. Neretko je bio na ogradi koja ih je delila od publike donoseći gitaru tik iznad glava ljudi voženih hiljadama emocija koje njihova muzika budi. Za tili čas svaka od numera stvara osećaj povezanosti svih prisutnih elemanata u jedno jer ovde i bend i publika daju sebe ali i primaju za uzvrat isto toliko, ako ne i više. Ovo nije tip koncerta gde je statika sastavni deo i zato je užitak jedino i moguć ako odlučite da budete sastavni deo magične kombinacije.
Povratak na materijal „Svartir Sandar“ desio se kroz „Pin Ord“ i naslovnu, koje su na bisu upotpunjene svima omiljenom „Fjara“-om. Prvopomenuta je svakako bila ekstaza, kulminacija i najjača erupcija ovog nastupa potvrđujući da muzika i te kako uspešno može da vas diže, inspiriše i grli čak i kada ne razumete niti jednu reč koja se u tekstovima većine pesama nalazi (imaju par numera na engleskom, ali islandski je taj koji preovlađuje). Sat ipo svirke završeno je sa „Goddess of the Ages“, produženom i proširenom, opet donoseći jedan od onih trenutaka koje želite da traju mnogo, mnogo duže.
Solstafir su lako postali jedan od bendova koji se nalazi na mnogo „obavezno videti uživo“ lista. Ovim koncertom svima koji ih nisu videli ranije uživo to su i dokazali, a meni lično potvrdili da veoma ima smisla sve ono što mi se javlja uglavi kada ih slušam i, s vremena na vreme, „uhvatim uživo“. Lista sastavljena od pesama koje su im obeležile dosadašnji rad i onih koje dominiraju na albumu „Otta“ omogućava veoma dobru prezentaciju benda tako da se nešto drugačije ili bolje ni ne može a ni ne treba očekivati. Prosto i jednostavno, ako želite da vidite dobar koncert i da vam pritom muzika koju čujete izaziva osmeh na licu kao kakvom detetu u prodavnici slatkiša i da vam se probude gomile emocija koje ni ne možete sagledati u potpunosti, ovaj bend je rešenje za to.
Jedina stvar koja možda može da pomeri utisak na najviši mogući nivo bila bi situacija u kojoj je klavir uživo odsviran, a kako to zavisi od faktora koji su van domašaja benda, to neka ostane pod onim „šta bi bilo kad bi bilo“ jer trenutno ne menja previše odličan utisak koji bend ostavlja. Koncert prepun pozitive, obrgljenosti i unikatnosti, za sve one koji umeju da uživaju u čarima bendova koji povežu stvari u prelepu celinu koja treba da se razume i skapira, a ne da se konzumira poput najobičnije i prosečne muzičke kreacije.
Piše Stefan Lazić, fotografije Stefania Zadra