Koja reč o Antunu Krajinoviću Tuni došla je i 400 kilometara istočnije od Zagreba. Problem je baš u tome što je stigla samo ‘koja’ reč. Lako je bilo zaključiti da je Tuna bio zagrebački muzičar kojeg su svi cenili i koji je napustio ovaj svet suviše rano, a na osnovu toga i činjenice da je bio frontmen benda Mikrofonija mogli smo ga samo poistovetiti sa lokalnim muzičarima koje je dočekala slična sudbina, ali ne više od toga. Tunini prijatelji svake godine u sećanje na njega organizuju koncert „Svoga tijela gospodar“, a tokom dosadašnjih koncerata nastupala su mnoga jaka regionalna imena, ali i slabije poznati zagrebački bendovi, sve njegovi prijatelji ili bar oni koji su ga cenili. Odavno mi je bilo jasno da je za bolje razumevanje značaja Antuna Krajinovića Tune, kao muzičara, ali kao i čoveka, bilo neophodno posetiti ovaj koncert, a sa ubitačnim lineupom najavljenim za ovu godinu nije bilo mnogo dileme hoću li se i ja 4. oktobra naći u Tvornici kulture u Zagrebu ili ne.
Pre koncerta ugrabio sam priliku da uradim intervju sa bendom Mašinko. Taj intervju ćete uskoro moći da pročitate na našem portalu, ali je sada prikladna situacija da prenesem šta je gitarista Mašinka Andrija rekao o Tuni tom prilikom: “Tuna je nama koji smo bili klinci, kojima je bio uzor, bio neverovatno pristupačan čovek, a kao klincu koji je nabrijen na pank činjenica da možeš pričati sa njim i da te on u potpunosti poštuje kao osobu bila je totalno fantastična.”
Oko 21h, sa oko pola sata zakašnjenja, na binu izlazi mladi bend MRTVI PETAK. Da ne bude zabune, ovo nije grupa srednjoškolaca, zapravo se nisu ni skupili u bend juče ili preključe, ali s obzirom na to da su se na ozbiljniji autorski rad bacili relativno nedavno, mislim da ih ipak možemo svrstati u kategoriju ‘mladi bend’. Za sada su objavili jedan EP, a kada vam kažem da on nosi naziv „AlkoEP“, mislim da je poprilično jasno kojim temama se oni bave. Tokom prvih taktova pesme kojom su otvorili nastup, u Velikom pogonu je bilo svega dvadesetak ljudi, no ubrzo se ispred bine stvorio lep broj fanova koji su dobro upoznati sa radom benda, tako da je atmosfera bila na zaista visokom nivou za jedan sastav koji otvara veče na kojem treba odslušati pet bendova.
Zagrebačka šestorka MAŠINKO sledeća je izašla na binu. Ovo je bio moj drugi susret sa njima, ali prvi otkako su objavili album “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše”, koji je, po mom mišljenju, veliki korak napred u njihovoj karijeri. “Kako je Potjeh tražio rakiju”, pesma koja je definitivno mnogo uradila za popularnost ovog benda, nije bila hit na koji se čekalo ceo nastup već samo jedna od pesama koju je publika znala da peva od početka do kraja. Uz nekoliko stvari sa s/t prvenca i “Frakturka”, akcenat je bio na novom albumu (posebno bih izdvojio izvođenje numere “Odzvanjala je pjesma”, tokom kojeg sam se naježio), ali ono što je obeležilo ovaj njihov nastup su obrade.
Numeru “Gotova stvar” Tuna nije stigao za života da snimi sa Mikrofonijom i Mašinko je to nadoknadio, ali ipak je jedna od najefektnijih scena bila izvođenje druge pesme Mikrofonije, koja se ne nalazi na redovnom repertoaru Mašinka – “Nema nikoga”. Tada se najviše, po ponašanju benda na bini, videlo koliko je Tuna njima značio i sa kojim poštovanjem sviraju ovu pesmu. Kada vidite Kocu (Debeli precjednik) u ćošku, a Šulcnajavljuje obradu i gosta, sasvim je logično povikati “Sviraj Pobunu!”, no ovog puta su Mašinko, Koca i još nekoliko gostiju otpevali “Samoću”, mnogo prikladniju za ovu priliku, kojom su i završili nastup. Mašinko više nije mali bend koji ima jedan ubitačan refren koji svi znaju, već ozbiljno ime na regionalnoj punk sceni. Imaju hitove, imaju energiju i imaju svoju publiku, a više od toga nije ni potrebno.
Jedan od retkih bendova koje volim, koji ne svira baš često i koji gotovo nikada ne dolazi u meni bližu okolinu, jeste FNC DIVERZANT, a eto, uspeo sam i njih da čujem uživo. Zamerka ide u smeru da je očigledno da je prošlo već 11 godina od objavljivanja odličnog albuma “Prvi jubilarni” i da visoko pevanje više nije realno u praksi, ali pre svega treba istaći jednu činjenicu – FNC Diverzant je IME, ime koje se poštuje. Nikome nije smetao taj minus u izvođenju, a Zagreb (mada verujem da nisam bio jedini koji je doputovao radi ovog koncerta) pevao je sve pesme sa Diverzantima. Šutke nisu stajale, viđena je i nemila situacija kada je pevač Teo pogođen u glavu punim pivom, ali nakon toga se atmosfera ubrzo vratila na normalu dok su se nizali stari hitovi: “Ostao sam sam”, “Blizu sunca”, “Neki drugi svet” i drugi. Iako su ovi Zagrepčani nedavno poluformalno najavili da će uskoro snimiti novi album, nepoznatih pesama nije bilo, a četrdesetominutno ludilo završeno je, tradicionalno, pesmom “Stari panxi”.
Mislim da riječki bend PASI sa pravom možemo nazvati domaćinom ovog koncerta pošto je to jedini bend koji je nastupao na svih šest memorijala “Svoga tijela gospodar” do sada. Oni su, takođe, prvi preuzeli na sebe da snime neobjavljene pesme Mikrofonije, pa tako na njihovom poslednjem izdanju “Reci mi da li te boli” možemo čuti i “Istinu” i “Odavno”. Definitivno je da Pasi ne spadaju u bendove koji su Tunu poznavali ‘na klimanje glavom’, nego da su bili veliki prijatelji legendarnog muzičara, a i u njihovom nastupu se videlo koliko im znači ova manifestacija i dobar odziv publike. Potpuno je razumljivo da Dodo ne može sat vremena da peva visoko kao na snimcima, ali on je taj ‘problem’ rešio na zaista impersivan način, pa zamerki na samo izvođenje ne sme biti.
Set-liste Pasa se uglavnom sastoje od pesama sa poslednja dva albuma, no ovog puta je prijatno (za neke doduše i neprijatno) iznenađenje bio blok starih pesama – najpre autobiografska “Bend 98”, a zatim “On i on” i “Dosta mi je”. Koncert sam posmatrao poprilično udaljen od bine, tj. kod miks-pulta, gde je po pravilu najbolji zvuk, ali jasno je bilo da u prvim redovima sve vreme vlada haos. Ipak tačka usijanja dostignuta je pred kraj, kada su se jedna za drugom zaređale “Jebo te bog” i “Eterle”, dok je koncert završen poluakustičnom verzijom pesme “Oda”. Ono što me je posebno oduševilo je to kako Dodo zna tačno da potrefi kada i koliko treba publici prepustiti da otpeva… ceo refren ili samo jednu reč, nije bitno. U nekoliko to je učinio i to su bili fantastični momenti. Naravno, posebna energija osetila se upravo na pomenutoj “Odavno”.
“Zato jer znam da neki ljudi će uvijek bit tu kada potone i sruši se sve, kada se nađem na samome dnu, zato hvala ti hvala za sve”, grmela je cela Tvornica, a zatim tokom poslednjeg refrena u izmenjenoj varijanti čulo se: “Hvala ti Tuna za sve!”
Uprkos tome što mi je bilo jasno da će zvuk biti znatno lošiji ukoliko se približim bini, koncert osječkog benda DEBELI PRECJEDNIK odlučio sam da ispratim upravo sa ograde, jer jednostavno to tako mora. Debeljakegledam već četvrti put ove godine, ali energija između benda i publike na njihovim koncertima nikada nije zakazala, tako da straha od monotonije nema. Klasična set-lista koju Debeli sviraju već neko vreme i ovaj put je odsvirana, a jedino razočarenje je bilo izostanak pesme “1984.”, jedine sa sveže objavljenog EP-a koju nisam imao priliku da čujem uživo. Obezbeđenje koje je tokom prethodnih bendova gotovo redovno sa bine teralo masu koja je uspela da se popne i skače po njoj, ovde kao da je odustalo od te ideje, no nikome to nije smetalo. Ludilo koje je vladalo sve vreme naglo se pojačalo kada je počeo set pesama na hrvatskom. Najpre najnovija “Niste za nas”, zatim “VBK” po redu, da bi kulminacija ludila bila postignuta tokom “Koljena”, a ništa se nije promenilo ni tokom tradicionalno poslednje pesme, “Farmerskog srca”.
Poznato je da Debeli precjednik nikada ne izlazi na bis, no nešto im je ipak privuklo pažnju da nakon iskopčavanja instrumenata ostanu na bini još neko vreme. U publici ispred bine lagano kreće pevanje, koje se kao šumski požar proširilo na celu Tvornicu. Većina je znala tekst, ko nije brzo ga je ukapirao i mislim da neću pogrešiti ako kažem da je sve i jedna osoba u Velikom pogonu pevala Tunine stihove iz pesme “Svoga tijela gospodar”. Koca se prvi prihvatio mikrofona i počeo da prati masu, zatim i Igić, a nije dugo trebalo ni da se svi ostali bendovi priključe njima na bini i pruže jedan zaista ubedljiv i direktan dokaz koliko je Antun Krajinović Tuna svima značio kao muzičar i kao čovek.
Ne pamtim kada sam bio na ovako dobrom koncertu. Atmosfera u publici, izvođenje bendova, energija bendova, energija bendova i publike… SVE! I dalje živim 400 kilometara istočno od Zagreba i ovom prilikom sam sigurno bar malo bolje razumeo zašto je Tuna značajna ličnost. Malo bolje razumeo zašto, ali u potpunosti razumem koliko je on značajna ličnost.
Možda nisam dovoljno pametan
Možda nisam dovoljno star
Ali ja sam svoga tijela
Svoga tijela gospodar
Piše Feđa Popov, fotografije Vid Vrbanović