Vladimir Milinković (Jedan od frontmena benda Ućuti Pas iz Lazarevca) imao je tu sreću da prisustvuje jednom od koncerata benda PEARL JAM na tekućoj evropskoj turneji. Posle vrlo kratko vremena, Vlada je odlučio da svoj doživljaj prenese putem pisane reči i to preko našeg portala. Kako je ovo neplanirano urađeno, za ilustraciju ćemo iskoristiti fotografije našeg kolege Nemanje Đorđevića sa koncerta koji je pre ovog održan u Trstu. Pa da čujemo kako se on proveo:
Kada sam shvatio da na ovogodišnjoj evropskoj turneji Pearl Jam neće doći u Srbiju iz meni potpuno neshvatljivih razloga, morao sam naći najbliže moguće odredište u regionu jer nikako nisam smeo da ih propustim opet. Dugo sam se dvoumio između Trsta i Beča i na kraju se ipak odlučio za drugu opciju iz više razloga i ako su me neki od prijatelja nagovarali da idem na koncert na otvorenom (Stadio Nereo Rocco, Trieste, Italija).

Peral Jam uživo u Trstu 2014. godine, photo Nemanja Đorđević
Međutim, posle izveštaja iz Trsta i saznanja da je koncert trajao puna 3 sata, sa dva bisa, mislio sam da sam se gadno prevario, jer bacajući pogled na set liste dotadašnjeg toka turneje shvatio sam da u je u svim halama koncert trajao kraće. Ali, ipak moj dobro potkovani koncertni instikt me ni ovog puta nije izneverio. A ako pročitate sledeće redove ovog teksta shvatićete i zašto.
Ispred Stadthalle smo stigli oko 18 časova. Moja sestra i ja sa još par drugara koje smo usput pokupili po okolnim marketima dok smo lovili hladno pivo pozicionirali smo se blizu ulaza u halu i polako počeli da praznimo naš konzervirani ulov. Odmah smo primetili da su redovi na ulazima već uspostavljeni, ali s obzirom da smo imali kartu za parter, uzdajujući se u naš srpski inat odlučili smo da nastavimo sa ispijanjem zlatne tekućine i u red stanemo tek kada se ulazna vrata od hale otvore. Pa da, ko će nas zaustaviti da se izlaktamo i proguramo do „šipke“. Kada su se ulazi otvorili stali smo u red (doduše uleteli smo na pola reda i napravili se ludi) na brzinu ispili ono što nam je ostalo i polako se infiltrirali u halu.
U hali sam već bio, pa sam kao iskusni vodič sestru proveo do ulaza na parter (ostali su imali karte za tribine) gde nas je dočekao šok. Postoji fan pit? Čekaj, pa mi smo uzeli najskuplju kartu i na njoj ne piše fan pit. Razočarenje je kratko trajalo, jer smo odlučili da sa našim kartama ipak probamo da uđemo u ograđeni deo pa šta nam crni gospodin od 150 kila na ulazu od istog da. Čovek je samo pogledao karte i odmah krenuo da nam kači plave narukvice na zglobove. To je to, kako sam zagazio na tle fan pita počeo sam da skačem od sreće. Neki od ljudi su me gledali i smejali se mom „idiotizmu“. Odlučismo da nam piva više ne treba i da nećemo izlaziti iz pita. Pozcionirasmo se na nekih 3-4 metra od bine i sa isčekivanjem je moglo da se počne. Sa svakim sledećim minutom mogli smo izvaliti da se oko nas čuju jezici naših nam naroda i narodnosti i ubzo se skontasmo sa grupom frendova i frendica iz Hrvatske.
Nikad sebe nisam smatrao za fana bilo kog benda (samo, ne znam šta tražim u fan pitu onda) i ova ekipa iz Hrvatske je to i potvrdila, jer su oni već bili u Trstu i planiraju da idu i u Berlin, dakle prate Pearl Jam gde god da ovi zasviraju. Jedan momak nam reče da je Eddie Vedder krenuo sa povređenim kolenom na turneju i da ne očekujemo od njega neke posebne vratolomije na bini. Pa dobro, pomislih, vreme Edijevih skakanja sa tornjeva u publiku je odavno prošlo, tako da sam to već propustio, ali zasigurno to nije jedini kvalitet ovog frontmena.
U tom trenutku sa leve i desne strane bine, iz pravca plafona skotrljaše se viseće merdevine, što na trenutak vrati ideju da će možda tu i ostati specijalno za Edija ali se onda jedan za drugim po trojica likova sa obe strane počeše penjati uz njih sve do nečega što bi trebalo da bude gomila osvetljenja koje visi sa plafona. Svi šestorica se popeše a merdevine se srolaše na gore. Isti momak nam objasni da su to ljudi koji su zaduženi za osvetljenje i da oni tu ostaju tokom celog koncerta jer se dosta stvari tokom nastupa dešava spontano da bi osvetljenje moglo da se kontroliše elektronskim putem, dodade još da je jedan od njih Edijev burazer na šta devojke uzbudjeno pokušaše da pogode ko je od njih.Opet mi se vrati misao „Pa ovo su stvarno pravi jebeni fanovi ovog benda“.
Od 19:45 do 20:15h vreme ipak brzo prolete uz još malo priče o tome kako su se proveli u Trstu, zašto nigde na netu ne može da se skine Vedder-ov DVD „Water on the Road Tour“, malo skandiranja, klepova i u 20:15h svetla u hali se preobraziše u uvodnu podlogu na koju se na bini pojaviše 5 silueta koje uz gromoglasan aplauz i vrisku iz publike zauzeše svoja mesta i odsviraše prve tonove „Long Road“-a.
Zvanično, za mene najduže čekan dogadjaj u životu je počeo potpunom simbolikom. Iz sekunde u sekundu svetla na bini su se pojačavala i siluete postadoše dobro poznati Mike, Jeff, Eddie, Matt i Stone. Za numerom „Long Road“ se nadoveza „Can’t Keep“ toliko spontano da nisam bio siguran da je koncert uopšte počeo, pomalo sanjiva melodija se polako stiša i dobro poznati uvod na gitari me prostreli direktno kroz srce. „Black“, treća stvar na koncertu. Eddie je peva sa istom energijom kao na „MTV unplugged“ iz ’92 godine, bez razlike, sve do samog kraja gde prateći vokal (uuuu uuu uuu) publika nastavlja da peva još, u krug, dok se Eddie preko svega toga igra sa svojim glasom i publika polako ali sigurno biva uhvaćena u kovitlac tonova i tu ostaje do kraja samog koncerta.
Posle „Black“ sve prelazi u brži tempo od „Last Exit“ preko „Why Go“ i „Spin The Black Circle“ pa do „Hail Hail“ i „Got Some“ i stvarnost gubi svaki smisao, ljudi oko mene su u transu, naravno i ja sa njima. Tek pri sam kraj „Got Some“ primećujem ogromnu pticu, napravljenu od otpadnog materijala – cevi, limovi, lanaci – koja im visi iznad galave, sa plafona takodje vise plastične kugle veličine uličnih lampiona koje u zavisnosti od potrebe svetle različitim bojama. Tek kasnije primećujem da pored kamermana koji snimaju ceo koncert i signal šalju direktno na dva ogromna video bima sa leve i desne strane, snimak nekih kadrova dolaze direktno iz tih visećih kugli. U pozadini stoje tri ogromne zastave omota „Lightning Bolt“ albuma. Prvi rifovi istoimene pesme publika prihvata kao da je to neka od starih, dobro poznatih i voljenih stvari. Bez prekida iz „Lightning Bolt“ bend ulazi u pankerski mod pesme „Mind Your Manners“ i vožnja se nastavlja. Slede „Severed Hand“, „I Got ID“, „Amongst Waves“, pa obrada benda The Beatles – „Rain“. „Even Flow“ nas sve razbija do poslednjeg rifa u pesmi a posle nje Eddiepočinje da ispituje Mike-a od kad on to svira tako dobro i da li je toliko dobar od trenutka kada je probao LSD. Mike dobacuje da je to bilo samo jednom I da ne preporučuje nikom. Eddie potvrdjuje ‘’jer da si nastavio to da radiš nikad ne bi napravio ovakvu pesmu’’. U tom trenutku počinje i poslednja pesma koju su te večeri odsvirali sa novog albuma – „Sirens“.
Na bini im se na ovoj pesmi pridružuje još jedan član koji je sa njima od „Riot Act“ albuma iz 2002 godine, gospodin Boom Gaspar. „Sirens“, i ako po mnogima preklasična pesma sa novog albuma se skoro duplirala po dužini trajanja jer je publika kao i na „Black“ nastavila da peva prateće vokale u nedogled na šta se na licima Eddie-a i Mike-a pojavilo iskreno oduševljenje pomešano sa iznenađenjem. Koncert se nastavlja sa „Wishlist“, „Rats“, „Do The Evolution“, „Public Image“ i završava, bar u regularnom delu sa „Rearviewmirror“.
Mike po ko zna koji put tokom večeri baca trzalicu u publiku i sa ostalima silazi sa bine. To mi daje taman dovoljno vremena da dođem do vazduha i sa sestrom pridjem još bliže bini jer neki od ljudi odlaze po pivo. Ne dugo zatim pojavljuje se Eddie sa akustičnom gitarom i nastavlja koncert solo sa Neil Young-ovom pesmom „The Needle and the Demage is Done“ pre koje najavljuje koncert svog ‘’ujaka’’ koji će biti u istoj hali za nepunih mesec dana i moli da ukoliko neko od prisutnih bude na tom koncertu pozdravi Neil-a od njegovog ‘’nećaka’’. Neil će znati na koga je mislio. „Speed of Sound“, „Footsteps“, „Elderly Woman Behind the Counter in Small Town“, „Doughter“ i „State of Love and Trust“ nastavljaju da podsećaju koliko hitova ovaj bend ima i polako najavljuju neminovni kraj koncerta. „Brain of J“ i minutna „Lukin“ prethode numeri „Porch“ na čiji se upliv spuštaju plastične kugle sa plafona i Mike i Jeff kreću da ih ljuljajui guraju u publiku. Kugle se vraćaju neke ih udaraju neke izbegavaju dok „Porch“ praši i uzima nam ono malo energije što je ostalo.

Peral Jam uživo u Trstu 2014. godine, photo Nemanja Đorđević
Centralna kugla na svojoj sajli ima držač za ruku i Eddie se penje na nju. Zaljuljaše ga ka nama! Ride that lightning bolt Eddie!!! Uz ovacije publike bend još jednom sidje sa bine. ‘’To je to’’ pomislih. Ljudi nastaviše da zvižde I vrište dozivajući ih da se vrate na još jedan bis i ne prodje ni tri četri minuta Pearl Jam se vraća na binu i sa upaljenim svetlom u hali nastavlja drugi bis. I to je taj moment kada sam shvatio da moj omiljeni bend nema ništa posebno što ih čini zvezdama. Kad kažem ništa posebno mislim na prebudžene koncerte, maske na licima, kostime na telima, bacače plamena i kometa po bini. Pod potpuno upaljenim svetlima, posle tri sata fantastične svirke, tih petorica ljudi su izgledali toliko normalno da bi ih svako prošao na ulici i ne bi ih ni pogledao, a kamo li prepoznao. Njihova normalnost, spontanost i poniznost ih je oduvek činila zvezdama i zbog toga traju toliko dugo i trajaće.
Pearl Jam je kao ona flaša dobrog vina koju Eddie nosi sa sobom po bini, što su stariji to su pitkiji i zaslužuju da imaju što više konzumenata. Zaslužuju da se ispiju i u našoj zemlji i iskreno se nadam da će ta greška kad tad biti ispravljena.

Peral Jam uživo u Trstu 2014. godine, photo Nemanja Đorđević
I za kraj šta da napišem? Možda je najbolje da ovaj tekst završim rečima Vedder-a izrečenih negde na pola koncerta: ‘’Kada smo završili tonsku probu zaključili smo da je ovo druga po redu najgora hala u kojoj ćemo svirati. Mislili smo da smo sjebani. Ali onda ste došli vi i popunili je i zvuk je sad predivan. Vi ste razlog što sve zvuči ovako odlično i kao što ste popunili ovu halu tako ste ispunili i naša srca. Hvala vam.’’
Pripremio Vladimir Milinković