SPECIJAL

PARADISE LOST – Karijera benda u 15 pesama

paradise-lost-specijal-featured
Written by Jadranka Balaš

Naravno da se karijera benda kakav je PARADISE LOST ne može opisati sa nekoliko stihova i nota, ali kada bih naširoko pokušala da je predstavim ostala bih bez dugmića na tastaturi, bar onih koji ispisuju reč „legende“. 29 godina karijere, 15 studijskih albuma, nekoliko EP i live izdanja i preko 100 autorskih pesama, brojke koje govore mnogo ali ni približno dovoljno. Izlzak novog albuma je samo jedan od povoda da se podsetimo na neke od najvećih hitova ovog kultnog sastava.

paradise-lost-specijal-featured

01„Our Saviour“ – „Lost Paradise“ (1990)

Kao jedan od prvih bendova koji su počeli da sviraju, sporiju, mračniju verziju death metala, kasnije okarakterisana kao death-doom, Paradise Lost su se sa debi albumom samo igrali (ili zagrevali) svirajući ovu „čudnu“ muziku i naizgled tada nisu uspeli. Ovaj album im je svakako pomogao da već tada stvore osnove ne samo svoje muzike, već i baze fanova, a „Our Savior“ savršeno opisuje gde su se tada nalazili muzički.

02. „Gothic“ – „Gothic“ (1991)

Nakon naznaka koje je dao prvi, na drugom albumu se tek uviđa koliki talenat ovi momci zapravo poseduju. Muzika je i dalje spori death metal ali upakovan na mnogo inteligentniji način. Pojačana atmosfera i melodični delovi učinili su ovu ploču mnogo pristupačnijom. Dve pesme pokazuju jak potencijal, „The Painless“ i naslovna. Obe donose gotovo jednak odnos lepog i melodičnog u suprotnosti sa mračnim i teškim. Prvi pravi korak benda ka svetloj budućnosti.

03. „As I Die“ – „Shades Of God“ (1992)

„Shades Of God“ je nastavio da gradi na temeljima koji su postavljeni sa albumom „Gothic“. Kombinacija mračnih melodija, proganjajućih čistih i fenomenalnih growl vokala koji su nešto drugačiji od uobičajenih death koji su bili Holmes-ovo obeležje. Ova ploča dobija na značaju nešto kasnije, kada je sagledate iz druge perspektive i uporedite sa celokupnom diskografijom benda. Pravo remek-delo inspiracije i emocije svakako jeste numera „As I Die“.

04. „Embers Fire“ – „Icon“ (1993)

Iako su goth elementi postojali u ranijim radovima benda, tek sa albumom „Icon“ prilepljena im je gothic etiketa. Ni u jednom momentu se nisu zadovoljili samo jednim stilom, pa su od doom/death korena i ovaj put otišli za korak dalje. Čisto pevanje je sve više prisutno i bend se na tom terenu odomaćio. Za najbolju pesmu takmiče se „Embers Fire“ i „True Belief“, ali ipak malu prednost dajem prvoj.

05. „Hollowed Land“ – „Draconian Times“ (1995)

„Draconian Times“ je napravio presek, našao se tačno u sredini, savršena mešavina zvuka sa njihovih početaka i melodičnih momenata koji su izvirivali na horizontu, i nije bez razloga jedan od najomiljenijih među fanovima. Sazreli su i lirički i muzički, pa je ubrzo ovaj album poneo titulu klasika benda. Neverovatno je teško izdvojiti samo jednu pesmu. „Forever Failure“ tematski odstupa od ostatka, nešto brži tempo nego što smo navikli i više rock elemenata donosi „The Last Time“, ali „Hollowed Land“ je nekako postala simbol benda i definisala moju viziju njih i njihovog zvuka.

06. „Say Just Words“ – „One Second“ (1997)

Šesti studijski album donosi novine i mnoštvo eksperimenata. Klavijature zauzimaju centralno mesto a čisti vokali su sveprisutni što savršeno prikazuje „Say Just Words“ kao jedna od najprepoznatljivijih pesama na ovom izdanju. Uprkos svim ovim, može se reći naglim, promenama, Paradise Lost su uspeli da pisanje muzike podignu na novi, viši nivo i učine ovaj eksperiment uspešnim.

07.„So Much Is Lost“ – „Host“ (1999)

Ovaj album je doneo udaljavanje od metala i organskog zvuka, a kako su i sami kasnije priznali, nisu baš bili sigurni u kom pravcu su želeli da idu. Uprkos tome, ako ste prihvatili promenu koja je nastala, našli ste se oči u oči sa muzikom koja je atmosferična i lepa. Jedan od dva predstavljena singla, „So Much Is Lost“ je hrabra i na mnogo načina neverovatna pesma, koju iako je teško povezati sa ovim bendom ipak je teško zameniti sa nekim drugim. Paradise Lost u novom izdanju.

08. „Mouth“ – „Believe In Nothing“ (2001)

Ovaj album je verovatno najslabija karika, „mrlja“ u diskografiji benda, ako se uopšte bilo šta što rade može okarakterisati kao loše. Nisam protivnik promena pa sam tako i ovo izdanje prihvatila baš takvim kakvo jeste. Fanovi ipak nisu bili prezadovoljni njim, bend se žalio na slabu produkciju a Nick ga je opisao kao rezultat upotrebe jakih antidepresiva u vreme njegovog nastanka. Više rock orjentisan i radio friendly, što ga nikako ne čini lošim, ima sve osim onog „wow“ momenta na koji su nas do tada navikli. Singlovi „Mouth“ i „Fader“ su pokazali gde se bend u tom trenutku nalazio, „World Pretending“ je naznaka onoga za šta znamo da su Paradise Lost sposobni.

09. „Erased“ – „Symbol Of Life“ (2002)

Nakon nekoliko lakših i mekših ploča, na „Symbol Of Life“ opet su prigrlili svoju žešću stranu, mada ne u potpunosti. Najbliže što bih mogla ovaj album da opišem je, da ovakav prasak nastaje kada se sudare gothic i industrial. Volim oba. Holmes je demonstrirao šta sve može da uradi svojim glasom i nakon dužeg vremena vraća se malo grubljim vokalima. Pesme su vrlo zarazne i pevljive a „Erased“ je najbolja među njima.

10. „Forever After“ – „Paradise Lost“ (2005)

Jubilarno deseto izdanje je prvi korak ka povratku benda na stari put, sa nekoliko mana ali i mnoštvom svetlih momenata. Atmosferičan i veoma emotivan, kada se izuzme uvod, self-titled album nosi iskre onog dobro poznatog Paradise Lost zvuka koji je na nekim prethodnim izdanjima izostao. „Forever After“ je vrlo moćan singl i pravi izbor za ulogu koja mu je odeljena, a uz nju masivna „Grey“ baca u senku sve ostale.

11. „The Enemy“ – „In Requiem“ (2007)

Nakon nekoliko godina i nekoliko albuma, uspešnog i neuspešnog eksperimentisanja, Paradise Lost se končno vraćaju svojim korenima. Organski zvuk, agresivniji vokali, doom melodije i teški rifovi koji su odlikovali „Draconian Times“ i mrak koji u sebi nosi „Shades Of God“ pomešali su se čineći jedinstvenu celinu nazvanu „In Requiem“. Iako je „The Enemy“ izabrana za vodeći singl, ovaj album je ponudio nekoliko pravih bisera poput „Requiem“, „Never For The Damned“, „Your Own Reality“ „Beneath Black Skies“.

12. „Faith Devides Us – Death Unites Us“ – „Faith Devides Us – Death Unites Us“ (2009)

Da potpuni povratak počecima nije završen sa „In Requiem“ pokazali su na ovom, dvanaestom izdanju. Iako ova dva albuma kada se uporede imaju više sličnosti nego razlika,  „Faith Divides Us – Death Unites Us“ ipak donosi više žestine i doom elemenata, dok se Nick opet okrenuo ka prepoznatljivim death growl vokalima koje nije koristio više od decenije. Melanholični gitarski rifovi izbijaju u prvi plan kao osnova svega, što je najviše primetno u naslovnoj pesmi. 20 godina iskustva u pisanju tekstova dovelo je do veliko iznenađenja u obliku pesme „Frailty“Paradise Lost su se vratili sa stilom.

13. „Fear Of Impending Hell“ – „Tragic Idol“ (2012)

Broj 13 definitivno nije bio baksuzan za ovaj bend. „Tragic Idol“ je otišao za korak dalje od svog prethodnika sa još prljavijim rifovima i fantastičnim solažama, pretvarajući ovu ploču u jednu od najžešćih koje je bend ikada snimio. Finalni korak koji ih je udaljio od uticaja elektronskog zvuka doveo je do stvaranja više nego solidnog izdanja, kojem su ipak neki zamerili na njegovoj homogenosti, nedostatku diverziteta i uzbuđenja. Svetu se ne može ugoditi. Nekoliko traka je više nego vredno pažnje, „Fear Of Impending Hell“, „Honesty In Death“, „The Glorious End“ i naslovna.

14. „Beneath The Broken Earth“ – „The Plaque Within“ (2015)

Nisam krila svoje oduševljenje ovim albumom u recenziji pa neću to pokušavati ni sada. Spoj svega onog najlepšeg što su Paradise Lost predstavili tokom godina, onoga zbog čega i jesu to što su danas, sve se slilo u ovu ploču ali u modernom ruhu. Možda neće u ući u konkurenciju za titulu „klasika“ benda ali definitivno će biti jedna od mojih omiljenih ploča koju ću vrteti do iznemoglosti. „No Hope In Sight“ kao prvi singl možda vas je naveo da pomislitei da stiže još jedan „Draconian Times“, iako je ovaj album najbliži njemu, ipak su numerom „Beneath The Broken Earth“ doneli nešto drugačije. Doom i Paradise Lost zvuk u svom najboljem izdanju.

15. „The Longest Winter“ – „Medusa“ (2017)

Na 15. studijskom albumu Paradise Lost nas vraćaju daleko u prošlost i na same početke karijere. Najmračnija i verovatno najteža ploča koju je bend do sada izdao. Odraz zrelosti, iskustva i pravi pokazatelj onoga gde se nalaze kao ljudi u ozbiljnim godina i kao bend sa više nego ozbiljnom karijerom. Pored fantastične naslovne numere, singl „The Longest Winter“ izdvojio se kao drugačiji od ostatka ploče, nagoveštaj da od ovog benda i u budućnosti možemo da očekujemo još mnogo toga.

Ostavite komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.