IZVEŠTAJI SA KONCERATA

Nothing u Zagrebu – Iz Ničega u sve

nothing_live-zagreb-2014-photo-dunja-dopsaj
Written by Hardwired Crew

U subotu, 8. studenog, Radio Student u organizaciji sa SSVE-om proslavio je osamnaesti rođendan i to kakav bi si svaki maloljetnik na prijelazu u odrasle godine mogao samo i poželjeti.

Umjesto šarenila i rođendanskih svijeća, goste rođendana dočekali su bendovi čija su podrijetla međusobno udaljena i nekoliko kontinenata, a glazbeni izričaji nešto sličniji.

Uvertiru u večer hipnotizirajućeg shoegazea odradio je grčki no wave punk bend BAZOOKA iz Atene, i to sa zakašnjenjem od 35 minuta. To je malo iziritiralo publiku koja se entuzijastično skupila na vrijeme i otpila već prve pive u nadi da će uskoro poslušati headlinera večeri. Bazooka je, u nedostatku boljeg izraza, svoj nastup odradila bučno. Što se tiče vizualnog dojma, mogu reći da sam sve članove benda „strpala“ u onaj stereotip o rudlavim Grcima velikoga nosa, i bili su mi sasvim simpatični u tom no wave punk pristupu glazbi, ali na tome je i ostalo. Simpatičnost i entuzijazam prikrili su glavne mane benda, a to je bila nerazumljivost tekstova, od kojih su neki bili na engleskom, neki na grčkom, što sam saznala nakon koncerta s obzirom na to da sam tijekom istoga bila utopljena u agresivno – adolescentnom napadu na instrumente. Dva seta bubnjeva bila su mi prije početka koncerta zanimljivost, a kad su počeli udarati palicama u istom ritmu, postali su suvišnost. Možda mi je ozvučenje malo i skrenulo pažnju, ali sve u svemu, vidjela sam na mladim i energičnim Grcima potencijal, trud i dozu te nezrelosti, koja je na pravom putu u svijet „odrasle“ glazbe gdje su stvari ipak malo više posložene.

nothing_live-zagreb-2014-photo-dunja-dopsaj

Nothing uživo u Zagrebu 2014. godine, photo Dunja Dopsaj

Ime koje cijelo vrijeme krijem u uvertiri i koje nosi značaj kao jedna od shoegaze senzacija modernog vremena, sasvim je suprotno svom značenju, jer Nothing se, (kako bi se reklo na Baniji) itekako pokazao kao „Something“ na stageu pristojno popunjene Močvare. Oko cijele pompe na društvenim mrežama kako Nothing dolazi u Zagreb i sve ‘omg’-ove koji su išli u statuse, odazvao se manji broj hrabrih koji su ukoračali u maglovitu večer i uputili se u daleku Močvaru u svoj quest svjedočenja shoegaze koncertu kakvog si je Zagreb samo mogao poželjeti.

Dočekujući ponoć u pauzi između Bazooke, koja je na kraju svirala čak sat vremena, što je vremenski skoro isto trajalo kao i nastup Nothinga, ispuhivala sam se na vanjskom dijelu Močvare s mnoštvom koje se skupilo kako bi odmorilo uši. U oči su mi upale dvije zanimljive persone koje su se odgegale preda mnom u nekom nepoznatom smjeru. Izgledale su podosta izgubljene. Moj komentar bio je „Ovi izgledaju kao dobro obučeni Jay and Silent Bob“, i nadodala „Jay mi se sviđa“ uz kinky izraz lica. Kada su ušli u backstage, shvatila sam da mojoj ignoranciji nema kraja, jer sam se očito referirala na Dominica Palerma i Brandona Settu, inače temelje ovog shoegaze – indie – noise benda, a Settu uz to izložila i kao seksualni objekt.

Još jedna stvar koju sam bila primijetila jest činjenica da je bilo i mladeži. Kada vam to kaže godinama opterećena dvadesetdvogodišnjakinja, to se odnosi na one koji su koju stepenicu ispod punoljetnosti, kojima su prijatelji donosili piva sa šanka i koji su pokušavali zašprehavati duplo više djevojke od sebe. „Bolje nego da gledaju MTV doma“, pomislih. Jer Nothing je upravo suprotno od onoga što se može čuti nakon seta najava za „16 and Pregnant“.

Dok svira, Nothing ne pripada ovoj realnosti i ovom vremenu, a takvu iluziju i stvaraju oko sebe dok su na stageu. Gustu maglu oko njih, koja je mijenjala boje, parala je njihova kosa, nošena jednako parajućim zvukom shoegazea rifova. Kada su započeli sa svojim novim singlom „July the 4th“ sjetih se koncerta My Bloody Valentine na kojem su u prvim redovima dijelili čepiće za uši, te pomislih kako čisto sumnjam da će mi tu u Močvari itko ponuditi takvo jedno pomagalo. Zvuk filadelfijskog shoegaze – indie – noisa sirov je uživo. Većina pjesama bila je s njihovog prvog i jedinog albuma „Guilty of Everything“, izdanog u petom mjesecu tekuće godine.

Album nosi tragičnu notu koja prenosi stanje Dominica Palerma nakon dvije godine koje je proveo u zatvoru zbog nanošenja najtežih tjelesnih ozljeda i pokušaja ubojstva. Naime, čovjek je zabio nož u nekoga prilikom tuče. Tom činjenicom nisam nimalo bila iznenađena nakon melankolično agresivne izvedbe pri kojom im je pogled bio prikovan za pod kao čin pokajanja za ono što upravo proizvode svojim glazbalima.

nothing_live-zagreb-2014-photo-dunja-dopsaj

Nothing uživo u Zagrebu 2014. godine, photo Dunja Dopsaj

„Destrukcija je forma kreacije“, da citiram svoj najdraži film, pa tako Nothing stvara snagu, energiju, elan iz ništavila, propasti, nemoći. Kako bismo kreirali nešto novo i bolje, prvo moramo uništiti zastarjelo i pokvareno. Tako je bend održao performans u kojem su uništavali, ispirali stare senzacije i iz djelića istih stvarali nova djela glazbe. Moj osobni vrhunac koncerta bila je „Downward Years to Come“ s istoimenog EP-a, njihov nešto stariji uradak iz 2012., koja izaziva u meni sreću i veselje što ovakva glazba postoji, tu preda mnom, mogu je osjetiti i dotaknuti i vidjeti i stvara osjećaj senzacije u meni poput onoga koji bi imali da se valjate s pet dvomjesečnih labradora na sunčanom polju cvijeća. Koncert je završen jednakom frekvencijom glasnoće i energije kojom je i počeo, a jedino što je bilo promijenjeno jest publika, djelomično uplovljena u katarzu.

Izravni doticaj s decibelima Nothinga bio je nešto manje harmoničan nego što je to na studijskim snimkama, iako je sanjiva atmosfera ranijih uradaka bila apsolutno prisutna u obliku poslušnog sluge pri činu hipnoze redova publike.

To je i bio smisao subotnjeg koncerta u Močvari. Posvjedočiti ovakvom nastupu te osjetiti kako vam shoegaze izaziva titranje kože i ježi vas po cijelom tijelu, to je nešto što je uistinu rijetko u ovim krajevima, pa bi se slobodno sam nastup mogao nazvati i kao kulturno događanje koje je jednostavno trebalo biti i više nego „pristojno posjećeno“.

Močvara je tako bila uljuljana u kasnu noć kroz dim kreativne destrukcije. Zadovoljstvo je bilo očito na posjetiocima, skriveno iza blaženih osmijeha dok su pripaljivali prve cigarete nakon nastupa, rehidrirali se i prepričavali svježe dojmove.

nothing_live-zagreb-2014-photo-dunja-dopsaj

Nothing uživo u Zagrebu 2014. godine, photo Dunja Dopsaj

Nakon burne prošlosti Močvare, ovo je definitivno jedna od točki koja obilježava njezin životni put kao institucije, a Radio Student time je dokazao kako zna organizirati vraški dobar rođendan. Projekt Nothinga, pa i neiskusne Bazooke, pozitivan je stav u reanimaciji nezavisne scene na ovim prostorima; pokazuje da nema filtera i nedodirljivosti onih vrijednosti koje su slobodne i pripadaju svakome tko je željan fine glasne glazbe.

piše Terezija Bjelajac

O autoru

Hardwired Crew

Ostavite komentar