Po prvi put imam priliku da pišem izveštaj sa festivala na kom nisam prisustvovao. Očigledno se to ne može zapravo nazvati izveštajem, ali je svakako to trebalo da bude. Jedini i isključivi razlog zašto ipak nije i zašto je Nišville festival bar za petak veče ostao uskraćen za najmanje 500 posetilaca iz Srbije i širom regiona jeste niko drugi do sam – Nišville. Kažu da je marketing bitan, neki čak napominju da je to sve, ali očigledno je da kod ovog festivala taj aspekt praktično ne postoji, čak ni u onim segmentima promocije koji ne zahtevaju nikakva finansijska ulaganja, samo vreme i želju.
Da najpre objasnim kako sam uopšte saznao da kultni jamajkanski sastav Israel Vibration nastupa u petak veče na Nišville festivalu. Uobičajeno besciljno prelistavanje Fejsbuk objava u subotu ujutru dovelo me je do objave prijatelja koji reče da Seun Kuti priređuje najbolje svirke ikada i da se njegov nastup na Nišville festivalu ne sme nikako propustiti. Hm, Seun Kuti na Nišvilu? Čoveče, kako je to uspelo da mi promakne do sada? Pomirih se sa sudbinom kletom i smogah hrabrosti da priznam da ću ipak morati da prisustvujem njegovom koncertu neki drugi put. Pomisao da ipak nisam do sada znao da Seun Kuti uopšte dolazi u Srbiju me je ipak dobro zagolicala i držala dobar deo dana. Ono pak što me je šokiralo, neprijatno iznenadilo i bilo okidač da napišem ovaj tekst jeste to što sam u komentaru te iste objave saznao da su Israel Vibration nastupali veče pre (?!!!). U komentaru je okačena vest sa sajta Balkanrock koju sam čitao sa nevericom. Jo Mersa Marley, unuk Boba Marlija, otkazao je u poslednjem momentu, pa su tražili odgovarajuću zamenu, prvo bend Morgana Heritaga, potom Horace Andy i konačno, sve je ipak dogovoreno sa triom Israel Vibration i pratećim sastavom Roots Radics. Da, tako sam igrom slučaja došao do informacije da će ovaj legendarni trio svirati na festivalu – putem nasumične Fejsbuk objave svog prijatelja.
Više toga me tu kopka. Krenimo od prve i najosnovnije stvari: zašto i kako je moguće da Seun Kuti, sin Fele Kutija, jedan od najboljih svetskih izvođača današnjice ne bude na bilo kakav ozbiljniji i konkretniji način najavljen – bilo putem sponzorisanih objava na Fejsbuku, običnog Fejsbuka iventa ili (čak) putem raznoraznih muzičkih portala, uključujući i naš? Zar je moguće da ta objava nije mogla da bude razglašena na sve strane, svim medijima, bilo muzičkim ili regularnim? U krajnjem slučaju, pa Fejsbuk ivent je valjda najmanje od svega što može da se napravi. Ljudi bi među sobom vest preneli putem društvenih mreža za tili čas. Za festival koji se hvali da svake godine ima sve više volontera, ove i preko 300, je čudno da baš nemaju resursa tj. ljudi koji bi se pozabavili tom vrstom promocije i napravili običnu Fejsbuk objavu za 5 minuta. Ovo zapravo važi za sve veće izvođače na festivalu, jer očigledno da na Fejsbuk stranici festivala ništa od toga nije najavljeno putem iventova (ili na bilo koji drugi ozbiljniji način).
Sad bih priupitao organizaciju festivala da li su uopšte ikada slušali Israel Vibration i znaju o kakvom se sastavu radi? Da li išta znaju o značaju i popularnosti ovog benda u svetu? Da li su svesni da bi koncert ovog benda privukao konglomerat ljudi iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, BiH, pa čak i Bugarske, Rumunije, a usudiću se da kažem i Grčke, iz prostog razloga jer je ovo jedinstvena prilika čuti ovaj kultni bend na ovim prostorima? Ako sve to znaju, onda apsolutno ne moram da objašnjavam da se zamena za unuka Boba Marlija, koji se prekjuče, uz dužno poštovanje talentu koje ima, izlegao iz jajeta i počeo da peva po festivalima sveta dobrim delom jer nosi prezime koje nosi, ne traži u vidu kultnih imena kao što su Horace Andy i Israel Vibration. To je nepojmivo i neuporedivo! Nazvati to “adekvatnom” zamenom je apsolutno smešno! Radi se izvođačima koji su udarili temelje rege muzici. Ako je već Jo Mersa otkazao iz opravdanih razloga u poslednjem momentu, dovesti rege ili džez ili čak rege-džez bend iz Srbije (da Nišville, čak i to postoji kod nas) ili okoline bi bila sasvim odgovarajuća zamena, i potpisujem, svirka bi u svakom slučaju bila čak kvalitetnija i odmerenija za festival kao što je Nišville nego nastup Jo Merse koji je u pop muzici više nego u regeu, a posebno džezu. U krajnjem slučaju, ako je već postojala mogućnost da se Israel Vibration ili Horace Andy dovedu na Nišville, zašto to nije inicijalno urađeno i najavljeno na vreme kako dolikuje renomeu tih imena? Da još jednom napomenem, Israel Vibration su zvanično najavljeni ISTOG DANA kada su i nastupali!
Nišville je festival koji ove godine slavi 25 godina postojanja. Četvrt veka. Čuveni Guardian magazine je 2016. godine uvrstio ovaj festival u 10 najznačajnijih evropskih džez fesivala. Sasvim zasluženo kada je reč o muzici i doprinosu kulturi. Ipak, za sve ove godine, uprkos muzici koju festival donosi u Srbiju, promocija festivala se nije uopšte pomerila. I pod promocijom ne mislim na bilborde u Beogradu i širom Srbije, već na ono na šta mogu da utiču bez ili sa minimalno finansijskih ulaganja. Pojam brenda zapravo ne postoji u ovom slučaju. Vizuelni identitet se ne menja godinama i zasniva se na logou koji izgleda kao da je urađen u Paintu za pola sata i poziva na vašar ili cirkus umesto na renomirani evropski džez festival. Plakati su svake godine takođe urađeni u sličnom stilu i na gotovo identičan način. Svalitu svu krivicu na finansijske nedaće nije opravdanje iz razloga što postoji očigledno toliko mladih ljudi u Nišu koji se ponose festivalom i volonterski bi uredili vizuelni identitet i pozabavili se oko promocije na društvenim mrežama na ozbiljan način, to mogu da potpišem. Ili možda organizacija Nišvilla jednostavno ne shvata koliko su vizuelni identitet i takva vrsta promocije značajni u današnjim vremenima.
Nišville je isto tako festival koji stalno ističe nedostatak sponzora i finansijske podrške. Gotovo svake godine se održavanje festivala dovodi u pitanje. Ove godine je za slogan festivala upotrebljeno ironično pitanje: “A kuda sad?”. I to jeste najbolje pitanje koje mogu da postave nakon 25 godina postojanja, ali ono ne treba da bude isključivo upereno “onima tamo” koji ne ulažu dovoljno, već i samom Nišvillu. Na koji način oni prvo sami sebi mogu da pomognu, pre nego što zatraže pomoć drugog. Ozbiljnija promocija na društvenim mrežama i promišljenija organizacija u nekim momentima bi doneli festivalu veću finansijsku podršku nego što može bilo ko sa strane da im da, jer muzika je očigledno tu, to su dokazali za sve ove godine, samo još da toga zapravo bude svesniji znatno širi dijapazon ljudi u regionu. Kada se to dovede u red, odgovor na gorepomenuto pitanje postaće već mnogo jasniji.
No, do tada, samo mirno i opušteno.