Fun fact: prvi izveštaj koji sam napisala za Nocturne magazin, tačnije prvi izveštaj sa koncerta koji sam ikada napisala, bio je upravo sa koncerta Nikole Vranjkovića koji je održan negde u martu 2015. godine u Inđiji. Mnogo toga se promenilo od tada. I za mene. I za Nikolu. Pa, ni Nocturne više ne postoji. Tada nisam imala pojma šta radim i kako da izveštaj napišem. Što definitivno ne znači da sada znam.
Ono čega se sećam jeste ogromna trema, usredsređenost, telefon u rukama sa otvorenom aplikacijom „notes“ u koju sam savesno upisivala redosled pesama, zanimljive opaske muzičara sa bine i pogledom pomno pratila svaki pokret publike. Kakvo gubljenje vremena. Možda sam baš zato i zamrzela pisanje izveštaja, sve to mi je odvlačilo pažnju i prestala sam da uživam u koncertima. Srećom, negde uz put otarasila sam se ovih besmislenih navika i bespotrebne brige oko toga da li je redosled odsviranih pesama tačan ili nije. Osećaj je bitan. Ali kako opisati taj veličanstveni osećaj kada ni prostor ni vreme ne postoje, kada samo zatvorite oči i izgubite se u tonovima i rečima. U čast ovom osvrtu u ne tako daleku prošlost, mom neiskustvu i pokušaju da prenesem utiske onima koji žele da ih čitaju, ovaj izveštaj, kao i taj prvi, nose isto ime.
Na veliku žalost mnogih ove godine održan je samo jedan koncert. Na još veću žalost onih koji su bez svoje karte ostali koncert je rasprodat. Nikakvo iznenađenje a sala Doma omladine ispunjena do granice pucanja govori da bi i drugi da se desio doživeo istu sudbinu. Sve je isto ali ništa isto nije, rekao je Nikola u najavi koncerta i potpuno bio u pravu. Od prošle godine do sada desila se „Veronautika“ koja je promenila sve.
Veliki beli čamac na bini simbolično je postavljen da dočara duh albuma koji nas je između ostalog i okupio večeras. Nikola u pratnji benda, šestorice fenomenalnih muzičara koji se savršeno uklapaju u koncept i viziju koju Nikola ima. Izašli su ispred nas i pružili nam više od tri sata užitka, bega od stvarnosti i magije kojom odiše svaki odsviran ton i svaka otpevana reči. Ako mislite da je to mnogo, onda na Nikolinim koncertima još niste bili.
Iako je akcenat bio na novom albumu set lista je bila ispresecana i starim dobrim hitovima iz Block Out ere. Neke od straih pesama čuli smo u najnovijem ruhu i očekivano zvuče još moćnije uživo. Verna publika je i nove hitove uspela da nauči napamet. Ni to ne treba nikoga da čudi. Smenjivali su se moćni rifovi, melanholični delovi, reči koje dopiru do samih dubina duše i tu ostaju zauvek. Bend je vodio publiku i publika je vodila bend. U nekim pesmam Nikola nije ni pokušavao da se lati mikrofona, publika je nadglašavala čak i instrumente.
Pauza je možda trebala njima ali nama sigurno nije. Posle nje su se vratili još moćniji sa himnama poput „Bunar želja“, „Fotelja“, „Dve hiljade i kusur godina“. Od glasnog pevanja, skandiranja, beskonačnih aplauza pa čak i najvijanja kao na fudbalskoj utakmici, Nikolinih uvek prisutnih anegdota, razmena energije sa obe strane bila je neverovatna do te mere da da imala osećaj kao da prisustvujem nekom vanvremenskom i vanprostornom ritualu i želela da magija nikad ne prestane.
Prednovogodišnji beogradski koncert Nikole Vranjkovića postao je prelepa tradicija kojoj se radujem isto onoliko koliko sam se kao dete radovala Deda Mrazu. Savršen način da se isprati stara a dočeka nova godina. Sahrane stari neuspesi i raširenih ruku čekaju budući uspesi. Ove koncerte doživljavam upravo tako, napune me energijom i nadom da će sutra već biti bolje. Prošlogodišnji koncert svrstavam u jednu od najlepših večeri u svom životu. Ovaj ću pamtiti po tome što je održan na dan kada mi se život u par sati okrenuo naglavačke. I dok mi u glavi odzvanjaju stihovi pesme „Za životom il’ za sudbinom“ već sad jedva čekam sledeći i znam da ću kao i do sada ići za srcem. A ono mi svaki put ostane na Nikolinim svirkama.