ARCHITECTS – “Holy Hell”
Sva lepota muzike na jednom mestu. Retko dobar i pre svega dirljiv spoj energije i emocije. “Holy Hell” je najpre jedna životna lekcija koja će vas naučiti kako se porazi pretvaraju u pobede. Ako je pravde na ovom svetu ovaj album ćemo u godinama koje dolaze svrstavati u jedan od najuticajnih albuma modernog metala.
RIVERS OF NIHIL – “Where Owls Know My Name”
Saksofon i death metal? Rivers Of Nihil kažu može! “Where Owls Know My Name” je jedno unikatno izdanje kojim su ne samo otišli za korak dalje u odnosu na svoje prethodne albume, nego i pomerili granice celokupnog žanra uopše. Prosto rečeno, remek-delo benda koji je zaslužio daleko mnogo više pažnje nego što je trenutno dobija.
BEHEMOTH – “I Loved You At Your Darkest”
Posle grandioznog “The Satanist” i sam Nergal imao je sumnje po pitanju toga kako i da li bend uopšte treba da nastavi dalje. Srećom doneo je pravu odluku. “I Loved You At Your Darkest” možda ne nadmašuje svog prethodnika ali jeste naslednik za poželeti. Brutalno iskren, sirov, iznenađujuć, na momente zastrašujuć, album kojim je bend samo još više učvrstio svoje mesto na tronu i još jednom pokazao za šta je sve sposoban.
DEAFHEAVEN – “Ordinary Corrupt Human Love”
Ovaj bend nije za svakoga. Njihova muzika nije za svaki dan. Ni jedan od četiri albuma u njihovoj besprekornoj diskografiji ne liči jedan na drugi ali ipak kada ih čujete nepogrešivo znate da su u pitanju oni. Brutalni a prelepi, ne ostavljaju ravnodušnim i teško ih je zaboraviti. Na albumu “Ordinary Corrupt Human Love” ta lepota je samo još više naglašena i neznatno je pristupačniji u odnosu na prethodnike ali ne na štetu njihovog uobičajenog potpisa, baš naprotiv. Tera vas da mu se potpuno predate i uživate u svemu što ima da ponudi.
ALICE IN CHAINS – “Rainier Fog”
12 godina i tri albuma na kojima su neponovljivi Jerry Cantrell i William DuVall podelili vokalne dužnosti i nadam se da će “Rainier Fog” konačno staviti tačku na beskonačne rasprave fanova da li su ili ne trebali da nastave bez Layne-a. Snimljen u Sijetlu ovaj album u samoj atmosferi nosi duh te slavne ali tragično prekinute ere benda i zaista može da stane rame uz rame sa albumima nastalim u to doba koje i dan danas obožavamo.
YOB – “Our Raw Heart”
Teška bolest sa kojom se gitarista i pevač Mike Scheidt suočio početkom prošle godine rezultirala je albumom koji je većim delom napisan u bolnici tokom iskustva koje ga je skoro koštalo života. “Our Raw Heart” doom majstora zvuči baš tako. Kao borba, agresivna i prkosna, senzacionalna i energična. Besna afirmacija života.
OBSCURA – “Diluvium”
“Diluvium” je poslednje poglavlje četvorodelnog koncepta koji je započet pre skoro deset godina sa albumom “Cosmogenesis”. Stvaranje, evolucija, svesnost i kraj svega. Kraj koncepta ali i najava početka sve progresivnijeg benda Obscura koji kada su komplikovani rifovi, groove i melodični temelji u pitanju ne poznaje granice što dokazuje i njihovo najbolje izdanje do sada.
TESSERACT – “Sonder”
Sva lepota progresive žanra smeštena u samo 36 minuta. Najzrelije izdanje benda do sada nudi sve ono što me je i privuklo njima, emociju, agresiju, melodičnost i specifičnu atmosferu za koju su kao i uvek najzaslužniji vokali jednog od najvećih pevačkih talenata današnje metal scene – Daniel Tompkins.
MØL – “Jord”
Ovaj bend i njihov debi album za mene su definitivno otkriće godine. Blackgaze pokret je dobio novog, mladog i neverovatno talentovanog člana o kome ćemo sigurna sam mnogo slušati u godinama koje slede. “Jord” je priča prepuna diverziteta, predivne histerije i čudnog mira koja ne ostavlja ravnodušnim.
GOD IS AN ASTRONAUT – “Epitaph”
Na mukama sam bila nekoliko dana pokušavajući da se odlučim da li će na ovoj listi završiti GIAA ili Crippled Black Pheonix. Dva fantastična benda koja su izdala fantastične albume u kojima sam beskrajno uživala tokom ove godine. Onda mi je u glavi zasvirala “Epitaph” i preplavila me prelepa teskoba koja koliko guši toliko i oslobađa i izbor je bio mnogo lakši, pogotovo kada se uzme u obzir koliko sam uživala na njihovom koncertu u Bogradu.
Kolja – “4 prsta”
Trebao nam je ovaj album. Svima kolektivno. Da nas zabavi i zabrine. Nasmeje i rastuži. Lupi po glavi i vrati u realnost koliko god ona jeziva bila i to na način svojstven velikom umetniku kakav Kolja i jeste.
BANE – “Esoteric Formulae”
Svetsko a naše u bukvalnom smislu te reči. Svetsko po svim važećim standardima, a naše jer mi onako krajnje sebično volimo da prisvajamo sve što valja. A Bane ne samo da valjaju nego su i nešto najbolje što naše podneblje ima da ponudi. Umesto bespotrebnog trošenja reči treba samo slušati i upijati taj haotični mrak i bol jednog od najboljih domaćih izdanja u poslednjoj deceniji minimum.
Isidor – “Lord of Synth”
Kakav throwback u vreme kada je synthwave značio nešto i slušao se i gutao kao mi metal sada. Jedno lepo i pre svega pitko izdanje koje mi je leglo nakon sve ove buke i gužve kako odavno ništa slično nije.
PUTRID BLOOD – “Poslednji pozdrav”
Iako daleko više volim da ih slušam uživo sa šestorkom iz Šida nema greške ni studijski. Kada spojite mladost, ludost (u najboljem mogućem smislu), talenat i umeće dobijete energetsku bombu koja proždire sve oko sebe.
QUASARBORN – “The Odissey To Room 101”
Ono što se prvo mora napomenuti je promocija i marketing pre izlaska albuma koji su skoro perfektno urađeni a što je retkost na našim prostorima. Naši bendovi mnogo toga znaju, kako da se plasiraju na tržište i skrenu pažnju na sebe nije nešto od toga. Druga stvar koju bih ja volela, iako me niko ništa ne pita, je da se ova ekipa odlepi od svojih thrash korena i malo više prigli progressive stranu koja im stoji. Kvalitet je neosporan i od benda Quasarborn se već sada očekuje mnogo.
Alice In Chains
Budapest Park, Budimpešta
Ne postoje reči kojima može da se opiše osećaj kada ostvariš sebi jedan od snova iz mlađih dana, a misliš da se snovi ne ostvaruju nekome poput tebe. Hvala bendu Alice In Chains na godinama i godinama sjajne muzike, zato što postoje i ne odustaju, i pre svega na ovoj magičnoj večeri i koncertu koji će se pamtiti do kraja života.
Chelsea Wolfe
A38, Budimpešta
Kao mračni, sveti ritual kraljice tame tokom koga se bojite da pustite glas kako ne bi prekinuli magiju. Jedino što preostaje je da se prepustite tom spontanom plesu prilike na bini i ježite na moćne vokale, krike iz dubine duše sa kojima je tako lako poistovetiti se. Ova žena ne prestaje da me fascinira.
Agent Fresco
Dom omladine, Beograd
Nemoguće je ostati imun na toliko emocije, energije, čiste ljubavi prema muzici i uživanja u onome što rade. Ako postoji merilo za savršen nastup i odnos prema publici, Agent Fresco treba da budu na samom vrhu te skale.
Nikola Vranjković
Kombank dvorana, Beograd
Ni sama nisam sigurna na koliko sam njegovih koncerata bila ali jesam u to da je svaki naredni savršeniji od prethodnog i da svaki doživim potpuno drugačije. Ovaj je bio poseban na toliko mnogo načina da bih mogla da opisujem u beskonačnost. Neću to raditi. Ipak je to nešto samo moje. Sveto.
Infest
Elektropionir, Beograd
Nikada se nisam ni na jednom koncertu osećala više kao kod kuće i da negde pripadam kao ove večeri. I ne mogu da dočekam neko sledeće okupljanje ove metal porodice.
GHOST – “Prequelle”
Ghost su uspeli da snime bolji pop album od Steven Wilson i to ne mogu da im oprostim. Mada nije problem u muzici uopšte. Problem je u upornom etiketiranju ovog benda kao “heavy metal”. Kako reče neko meni drag i blizak: “Ghost je metal koliko je barena slanina, slanina. Izgleda kao slanina, ali je (piiiip).”