1. ICED EARTH – „Incorruptible“ (Century Media Records)
Jon Schaffer nikada nije imao sreće sa postavama. Kada je to instrumentalni deo benda lako je to prekriti, ali kada su u pitanju vokali, posebno Matt Barlow koji je bend zacementirao tu gde jeste, normalno je da će takav gubitak silno odjeknuti. Iako je Stu Block i više nego sposobna zamena, čini mi se da ni „Dystopia“ ni „Plagues of Babylon“ nisu mogli da pariraju starim radovima, iako su imali sjajnih pesama. Srećom, „Incorruptible“ nudi ništa manje od njihovog karakterističnog zvuka i visokog kvaliteta od prve do poslednje note. Pesme poput „Clear The Way“ ili „Raven Wing“ su lagano mogle da se nađu na klasicima kao „The Dark Saga“ ili „Horror Show“, sa čime se i sam Jon slaže.
2. AYREON – „The Source“ (Mascot Label Group)
Priznajem, slab sam na metal opere. „The Source“ je izašao u pravo vreme da zasiti moju žeđ za ovim konceptom nakon što sam napamet naučio „Ghostlights“, poslednji album „rivalske“ metal opere Avantasia koji je prošle godine bio na vrhu moje liste. Šalu na stranu, iako je Tobias Sammet, mastermind projekta Avantasia, takođe gost na ovom albumu, muzički sličnosti ne idu mnogo dalje. Arjen A. Lucassen je opet skupio sam krem pevača kao što su Tommy Karevik, Floor Jansen, Russell Allen i Hansi Kürsch i uz njihovu pomoć stvorio priču koja vas u potpunosti uvuče u neki drugi svet koji je kao Tolkien-ov nastao iz muzike.
3. MYRKUR – „Mareridt“ (Relapse Records)
Toliko se polemike vodilo oko ovog albuma i benda uopšte, da osećam da ne moram ni da pominjem sve detalje i kontroverze vezane za projekat harizmatične Amalie Bruun. Kao što sam pomenuo i u recenziji, mislim da je bolje pustiti muziku da vodi glavnu reč. A njena muzika je najdivniji spoj metala i tradicionalnog skadinavskog folka koji njene izuzetno raznovrsne vokalne sposobnosti demosntrira na najbolji način, što smo imali prilike da čujemo i uživo. „Mareridt“ je obuhvatio najbolje elemente nekoliko žanrova i zaokružio ih u raznoliku a opet koherentnu celinu, a Amalie očigledno previše ne zanima kako ćete tu celinu nazvati.
4. KREATOR – „Gods of Violence“ (Nuclear Blast)
Kreator nisu jedan od onih bendova koji štancaju albume na svake dve godine iznova i iznova. Na „Gods of Violence“ smo čekali pet godina, ali se čekanje itekako isplatilo. No, uprkos tome ne očekujte nešto previše revolucionarno, samo kvalitetno. Bend se i dalje drži proverene formule melodičnog thrash zvuka sa dosta modernih upliva i elemenata koji podsećaju na mlađe sastave koji upravo ove velikane navode kao svoje idole. Ouroboros na delu.
5. CELLAR DARLING – „This is the Sound“ (Nuclear Blast)
Kako nisam preveliki fan benda Eluveitie, posebno njihovih novijih radova, dugo nisam bio nimalo radoznao da poslušam Cellar Darling, bend koji su osnovali bivši članovi istog. Kako sam se zajebao! Da sam album poslušao ranije definitivno bi zauzeo i višu poziciju na ovoj listi. Međutim nakon njihovog fantastičnog koncerta u Beogradu, „This is the Sound“ sam držao na rotaciji po tri, pa čak i četiri puta. Savršeni miks raznih stilova metala i Evrovizijskog popa, ali onog dobrog za koji svi potajno navijaju dok potajno gledaju ovo takmičenje.
6. H.E.A.T. – „Into the Great Unknown“ (earMusic)
Iako su mnogi zakopali glam još devedesetih, i dalje ima sjajnih mladih bendova koji nose barjak tog žanra. Možda ga sada zovu melodic rock ili AOR, ali suština je ista. A kada su u pitanju mlađi sastavi, niko tu suštinu ne razume bolje od šveđana iz benda H.E.A.T. Njihov prethodni album „Tearing Down the Walls“ dobio je sjajne kritike, a „Into the Great Unknown“ nastavlja gde je prethodnik stao ali njihov zvuk dodatno gura u moderne vode. Na vama je da poslušate rezultat.
7. SONS OF APOLLO – „Psychotic Symphony“ (Inside Out Music/Sony Music)
Dovoljno je samo da kažem Soto, Bumblefoot, Sheehan, Sherinian i Portnoy. Pre nego što je progressive metal bio na glasu isključivo kao muzika za muzičare ili drljanje u prazno, postojali su bendovi koji su svojim sviračkim umećem samo oplemenjivali aranžmanski bogate, pevljive kompozicije. Sons of Apollo je takav progressive, stara škola sa jakim uticajem prog rock velikana i posebno legendarnih Rainbow.
8. ALICE COOPER – „Paranormal“ (earMusic)
Otac shock rock-a i dalje jede malu decu i mlađe kolege za doručak. Iako možda nije nadmašio „Welcome 2 My Nightmare“, na dobrom je putu. Delom šaljiv a delom zastrašujuć, „Paranormal“ je pun pevljivih, stadionskih hitova. A kao da to nije dovoljno, kao bonus dolaze i dve pesme koje je Alice snimio sa članovima originalnog sastava. Starim fanovima njegovog lika i dela će samo ove pesme biti dovoljan podstrek da kupe album, ali će dobiti i mnogo više.
9. STONE SOUR- „Hydrograd“ (Roadrunner Records)
Novi album benda Stone Sour nije ni prišao blizu zveri koja je dupli album „House of Gold and Bones“. Pored toga, to što Jim Root više nije u bendu se itekako oseća. No to me nije sprečilo da ovaj album vrtim iznova i iznova. Iako ima dosta slabih pesama koje ćete do sutra zaboraviti, na njemu je i dosta hitova koji čupaju prosek i zbog kojih se ovaj album ipak našao na listi.
10. FIREWIND – „Immortals“ (Century Media Records)
Nakon što su na prethodna dva albuma stilski lutali, Firewind se novim albumom vraćaju dobrom starom power metal zvuku koji ih je proslavio. Novi pevač Henning Basse pokazao se kao sjajan izbor da predstavi koncept o bogatom Grčkom nasleđu benda. Album traje tačno koliko treba da zadovolji glad za rafalnim rifovima, galopirajućim bubnjevima i vrtoglavim solažama, ali ne i da vas prezasiti.
1. Đorđe Miljenović – „Amovi“ / „Sam pao, sam se ubio“ (Mascom Records)
„Ne taj. Ne, ni taj. Onaj treći“ lik iz rap grupe Bad Copy okupio je opasnu ekipu i objavio je zver od duplog albuma i zadao ozbiljan domaći zadatak svima koji se usude da mu stanu na crtu. Prožete kroz alternative rock osnovu bogatu blues uticajima su priče koje Miljenović prenosi toliko ubedljivo da je teško povući granicu i odrediti šta dolazi iz ličnog iskustva a šta je izmišljeni narativ inspirisan pričama o Divljem zapadu. Upravo to je i najveći adut ovih albuma, mračni, melanholični, sjebani svet u koji vas Miljenović slatkorečivo uvodi.
2. NADIMAČ – „Besnilo“ (Xtreem Music)
Nadimači su prešli daleki put od benda sa šaljivim tekstovima poput „Krvave desni“ ili „Zmajeva jajca“ do benda koji se ne boji da udari gde boli i nalije so na ranu društva. Njihova energija je njihov univerzalni jezik koji je bend lansirao iznad svih barijera i granica zemlje u kojoj su osnovani. „Besnilo“ je daleko najozbiljniji i najupečatljiviji album Nadimača, odsečan i moćan udarac koji morate osetiti na svojoj koži.
3. JENNER – „To Live is to Suffer“ (Inferno Records)
Bend koji je ubedljivo podigao najviše prašine na domaćoj metal sceni je po meni svakako Jenner. Nije mala stvar naći se u brojnim svetskim medijskim publikacijama, izdati prvenac za stranog izdavača sa dosta underground kredibiliteta i pritom pokupiti samo reči hvale. Zli jezici će reći da je njima lako jer su žene, ali oni očigledno nisu izvukli glavu iz dupeta i poslušali album.
4. RITAM NEREDA – „30 Godina“ (Nocturne Media)
Generalno nisam fan „best of“ izdanja osim ako se ona ne urade baš ovako! Nije lako napraviti presek 30 godina karijere, ali momci iz Ritma Nereda su odlično suzili izbor na 26 pesama koje su dobile novo, moderno ruho sa produkcijom na kojoj bi pozavideli i mnogi svetski bendovi. Odličan poklon kako fanovima, tako i novim generacijama koje neke od tih pesama možda i nisu čuli osim na koncertima.
5. THE STONE – „Teatar Apsurda“ (Mizantropeon Records)
Da je ovaj album izašao nešto ranije, sigurno bi se bolje kotirao na ovoj listi pa možda čak i na onoj prvoj. Ovako mu iskreno nisam posvetio dovoljno pažnje, no i par usputnih slušanja bilo je dovoljno da zaključim da je „Teatar apsurda“ još jedno remek delo iz kuhinje našeg najkultnijeg black metal sastava. Nadmašiti „Nekrozu“ je herkulovski podvig koji su The Stone ipak savladali.
1. Helloween @ Arena Armeec (Sofija, Bugarska)
Ovaj koncert će mi još dugo davati snagu da ustanem iz kreveta kada mi se čini da se ceo svet urotio protiv mene. Ovaj koncert je dokaz da se čuda dešavaju! Iako je verovatno u pitanju više biznis nego magija, ono što su Helloween pojačani članovima legendarne postave to veče stvorili drugom rečju se ne može opisati. Posebno me je u srce dirnuo prizor dva pevača benda od kojih je svako obeležio jednu eru bundevica zagrljene kako pevaju u harmoniji. Svi članovi benda su bili kao stari ortaci na 30 godina mature, što je dalo dodatnu nostalgičnu notu koncertu.
2. AMON AMARTH @ MetalDays (Tolmin, Slovenija)
Jedina stvar koja mi je falila na poslednjem koncertu benda Amon Amarth u Sofiji prošle godine bio je još jedan njihov koncert. Srećom, na njega nisam morao da čekam više od pola godine. Ovog puta imao sam priliku da ih vidim kao zvezde druge večeri na festivalu MetalDays. Suvišno je reći da je velika bina, dodatna pirotehnika i more ludih fanova samo pojačalo doživljaj, oko čega se momci posebno trude. Bend koji morate videti uživo!
3. OPETH @ MetalDays (Tolmin, Slovenija)
Jako sam lomio glavu da li da na treće mesto stavim heavy metal artiljerce Grand Magus ili Opeth. Oba benda su apsolutno razvalila, međutim Opeth je imao dodatni faktor iznenađenja. Sudeći po poslednja par albuma, očekivao sam da je bend smekšao, međutim Mikael i ekipa su apsolutno oduvali masu, uprkos par tehničkih problema.
4. SABATON @ Belexpo Centar
Biću iskren i reći ću da sam gledao mnogo boljih koncerata i bendova koji su mi lično više značili ove godine. Međutim sama činjenica da jedan bend koji nije Iron Maiden ili Metallica uspeo da privuče onoliko ljudi (i mlađih naraštaja) i toliko jako medijski odjekne u Srbiji zaslužuje svo poštovanje i mesto na listi. No, nemojte se zavarati, Sabaton su standardno održali fenomenalan koncert. Definitivno jedan od koncertno najjačih i najaktivnijih bendova danas, bend zna kako da napravi šou i zagreje masu.
5. ISKAZ @ SKCNS Fabrika (Novi Sad)
Ovaj bend i ovaj koncert apsolutno zaslužuju da se nađu rame uz rame sa ostalim svetskim bendovima na ovoj listi. Neverovatno osvetljenje, zvuk i atmosferu dodatno su zagrejali brojni gosti, a energija koju je Iskaz stvorio nije nam dala mira od skakanja. Otišao sam na ovaj koncert potpuno neupućen a izašao kao die-hard fan. Nema mnogo bendova koji imaju tu moć, posebno ne kod nas.
Marilyn Manson @ MetalDays (Tolmin, Slovenija)
Nisam previše očekivao od glavne zvezde prvog dana festivala MetalDays, kako nikada nisam bio preveliki fan dotičnog. Ali sam bio siguran da će, ako ništa drugo, nastup biti spektakularan. Umesto toga dobili smo izobličenu senku onoga što je Manson nekada predstavljao, sa nastupom koji je sve samo ne ubedljiv. Manson je bio toliko uništen da ne može sam da siđe sa bine, ali ne dovoljno uništen da otvoreno vređa publiku („Da li vi uopšte pričate engleski?“). Kao da to nije bilo dovoljno, Manson je skratio svoj nastup, na žalost nekih i radost mnogih koji su se već pre kraja uputili na manji stage revoltirani njegovim neprofesionalizmom. Ako ništa drugo, bar je Marko napravio brutalne fotke! Na nekima čak izgleda pristojno.
