1. NE OBLIVISCARIS – „Urn“ (Season Of Mist)
Kažu da se najbolje stvari u životu dešavaju slučajno, pa tako ja pre 4-5 godina sasvim slučajno otkrih ovaj bend. Bila je to ljubav na prvo slušanje. I nije prestala, samo se povećavala. Sa trećim albumom NeO su još jednom pomerili granice extremne muzike stvorivši remek-delo koje ih je lansiralo na sam vrh moje list. Konačno i pre svega zasluženo mogu da stanu rame uz rame sa onim najvećima.
2. SOEN – „Lykaia“ (UDR)
Ako bi gledali po tome koliko sam neki album vrtela tokom ove godine onda bi ovaj definitivno zauzeo prvo mesto. Nisu Soen doneli ništa revolucionarno u progressive metal žanru ovim izdanjem ali su zato pokazali kako prog može da zvuči iz druge perspektive. Soen perspektive. Obožavam svaki sekund albuma „Lykaia“ uz poseban naglasak na pesmu „Opal“ bez koje mi ne prođe ni jedan jedini dan a da je ne pustim.
3. MASTODON – „Emperor Of Sand“ (Reprise Records)
Svidelo se to nekima ili ne, Mastodon su jedan od najvćih bendova današnjice. Tačka. I kada su oni u pitanju nema greške. Besprekorna diskografija u okviru koje ne možete naći dva albuma koja liče jedan na drugi ali opet ćete nepogrešivo osetiti u svakom taj prepoznatljivi, masan, Matodon zvuk. Ni „Emperor Of Sand“ nije izuzetak. Teško, mračno, emotivno konceptualno putovanje izneseno na način na koji samo ova ekipa ume. Kreativno, ekscentrično. Jednom rečju – drugačije.
4. CHELSEA WOLFE – „Hiss Spun“ (Sargent House)
S obzirom na to da sam i sama „žena u metalu“, tačnije žena koja već nekoliko godina drobi o metalu svima onima koji žele da je slušaju odnosno čitaju, nekad se i sama začudim činjenicom koliko malo zapravo žena u ovom žanru ima čiji rad volim i poštujem. Ovom ženom sam fascinirana. Iako je „Hiss Spun“ peti album Chelsea Wolfe čini se kao da je tek sada pronašla „žicu“, svoj zvuk u punom sjaju. Ovim albumom me je kupila za sva vremena.
5. PAIN OF SALVATION – „In The Passing Light of Day“ (InsideOut)
Deseti jubilarni, nikad ličniji album koji mi se na prvo slušanje „obratio“ na način koji nisam očekivala uzevši u obzir da se od ovog benda uvek očekuje mnogo ali nisu baš uvek uspeli to mnogo i da iznesu. Maestralna priča o životu, smrti, ljubavi, samom opstanku, svakodnevnom preživljavanju i unutrašnjim borbama sa kojom je teško ne povezati se.
6. STONE SOUR – „Hydrograd“ (Roadrunner)
Ako postoji neki muški vokal na sceni koji volim onda je to glas Corey-a Taylor-a a na najnovijem Stone Sour albumu zvuči verovatno bolje nego ikad. Od statusa supergrupe do benda i po prešli su dalek put koji je krunisan čistokrvnim r’n’r zvukom na albumu „Hydrograd“ prepunom pevljivih balada, arena hitova koje nećete moći da izbacite iz glave.
7. GODSPEED YOU! BLACK EMPEROR – „Luciferian Towers“ (Constellation Records)
Kada sam čula prvi singl „Undoing A Luciferian Towers“ izjavila sam da želim da mi puste ovu pesmu na sahrani. Morbidno ali istinito. Ako su njihovi dosadašnji albumi bili između destrukcije i rekonstrukcije sa naglaskom na prvo, po prvi put u svojoj karijeri GY!BM stavljaju akcenat na drugo. Iako ćete na momente imati utisak da slušate soundtrack apokalipse, zvuke rađanja samog zla, ovaj put ipak veruju u oslobođenje.
8. ULVER – „The Assassination Of Julius Caesar“ (House Of Mythology)
Kada je muzički kolektiv imena Ulver u pitanju jedino u čega možete da se uzdate je da očekujete neočekivano. I tada će vas iznenaditi. I opet su to uradili. Kada sam prvi put preslušala prva misao mi je bila Ulver su odradili Depeche Mode album bolje nego što bi ga DM ikada uradili. Kako mi novi album dotičnog benda (da naglasim – koji obožavam) nikako nije legao, hvala bendu Ulver do neba i nazad na ovom užitku.
9. THY ART IS MURDER – „Dear Desolation“ (Nuclear Blast)
Značajna godina za deathcore. Videli smo veliki pad jednog velikog benda i još veći povratak, usudiću se da kažem, jednog još većeg. Thy Art Is Murder su obeležili povratak C.J.-a za mikrofon na najbolji mogući način – moćnom i furioznom eksplozijom čistog deathcore-a.
10. LEPROUS – „Malina“ (InsideOut)
Negde na pola puta sastavljanja ove liste shvatih da ovde ima svega a najmanje voljenog proga. Izgleda da ovo nije bila naša godina. Dvoumeći se između bendova Leprous i Veil Of Maya, odlučih da ipak dam prednost prvom, ne zbog naziva albuma na srpskom, srpske snajke, nego neosporive činjenice da Leprous iz albuma u album sve više i više rastu, razvijaju se i isporučuju dozu originalnosti koja je na pretrpanoj muzičkoj sceni zaista retkost. Jedinstveni i svoji.
1. NIKOLA VRANJKOVIĆ – „Veronautika“ (Multimedia Records)
Ne znam šta bih još mogla da kažem o ovom albumu što u recenziji već nisam rekla. Ako već niste poslušajte ga i pustite da muzika govori sama za sebe, uradiće to bolje nego ja ili bilo ko drugi. Reči su nekad suvišne. Kapitalno remek-delo jednog od najznačajnijih i najvećih muzičara sa naših prostora.
2. BRIGAND – „Daleko Je Vavilon“ (Black Planet Records)
Ovaj album učinio je da nekako prežalim Jewy Sabatay jer ga zamišljam baš kao nešto što bi oni eventualno snimili. Obožavam njegovu beskompromisnost, ogoljenost, sirovost, mrak i teskobu koju izaziva. Kao i činjenicu, koliko god vam to čudno zvučalo, da ovaj album nije za svakoga.
3. DAVID MAXIM MICIĆ – „Who Bit The Moon“ (Samostalno)
Pomno pratim celu tu generaciju mladih muzičara širom planete, koji kako volim da kažem sviraju taj „happy prog“ u kome beskrajno uživam a David je definitivno na samom vrhu tog spiska. Nakon nekoliko EP izdanja dočekali smo i prvi full-lenght album i malo je reći da je bio vredan čekanja.
4. ORGANIZED CHAOS – „Diulgence“ (Samostalno)
Kada je reč o srpskom progu, kojeg je za moj ukus premalo, teško da ćete naći bolju skupinu mladih, super talentovanih muzičara igde više nego u ovom bendu. Ako mi ne verujete pritisnite play a onda ćemo da raspravljamo o tome zašto je ovo jedno od najboljih prog izdanja na našim prostorima ikada.
5. INFEST – „Addicted To Flesh“ (Defying Danger Records)
Ako je neki domaći bend zaslužio da se nađe na ovoj listi zbog svog zalaganja, truda, rada, odnosa prema ovom „poslu“ i iznad svega svoje muzike onda je to ova naša deathrash legija a “Addicted To Flesh” su Infest u punom sjaju.

1. DEFTONES @ Gasometer, Beč
2017. definitivno nije bila moja godina i dok velikog dela ne želim da se sećam zauvek ću je pamtiti po tome što sam ostvarila jedan od onih malih, naizgled beznačajnih i skromnih snova. 15 godina čekala sam da čujem Deftones uživo. Oni koji me i sada slušaju dok pričam o tom koncertu,mnogo meseci kasnije, znaju koliko mi je ovo zapravo značilo.

Deftones uživo u Beču, photo Danijela Radojković
2. DEVIN TOWNSEND PROJECT @ Dom Omladine, Beograd
Koncert koji nisam ni sanjala da će se desiti u zemlji Srbiji na moje bezgranično oduševljenje dogodio se i ispraćen je baš onako kako i dolikuje – suzama radosnicama. Jedan od najboljih koncerata kojem sam ikad prisustvovala, i to ne samo kod nas.
3. ALCEST @ Dom omladine, Beograd
Iako su Anathema bili zvezde večeri, bar u mojim očima Alcest su ukrali ovaj šou. Magična svirka, jednog magičnog benda i najiskrenije se nadam da ću imati prilike da ih čujem uskoro opet.
4. THE BLACK DAHLIA MURDER @ Exit festival, Novi Sad
Ne sećam se kada sam poslednji put imala prilike da na Explosive bini prisustvujem ovakvoj jednoj dominaciji u svakom mogućem smislu. Gotovo besprekoran zvuk koji ovde prečesto ume da pokvari utisak, usviranost i energija ovog benda bili su neverovatni.
5. PARADISE LOST / NIKOLA VRANJKOVIĆ @ Dom omladine, Beograd
Podeljeno peto mesto iz potpuno ličnih razloga jer sam emos kome nema pomoći i ova dva ne mogu da razdvojim. Koncerti koji su mi prošle godine bili dve najznačajnije večeri ove su nosili sasvim neku drugu notu. Beskrajna melanholija ali sam ipak od prvog do poslednjeg minuta uživala u muzici na oba.
Steven Wilson – „To The Bone“ (Caroline International)
Da se ne lažemo, uživala sam u ovom albumu. Bar u nekim njegovim delovima. Ali činjenica da je Steven Wilson, neko ko potpisuje diskografiju benda Porcupine Tree, solo albume „Raven That Refused To Sing“, „Hand. Cannot. Erase.“, snimio pop album, i to osrednji pop album za mene kao velikog fana bila je poražavajuća.