LIAM GALAGHER
„As You Were“
Brit Pop at it’s finest
(Warner Bros Records, 2017)
Liam >>> Noel. Kratko i jasno. Iako se mnogi neće složiti.
LIAM GALAGHER, bad boy brit popa se vratio jači nego ikad. Nakon nekoliko godina naprdivanja po socijalnim mrežama i virtualnog rata sa nesumnjivo talentovanijim bratom, prolaska kroz pakao razvoda i šta sve još ne, Liamu je izgleda dosadilo alkoholisanje i mrsomuđenje, pa se vratio u velikom stilu.
Da pređemo odmah na stvar- ovaj album je nešto najbolje od oba Galaghera još od Be Here Now, što će reći dvadeset godina. Ukratko objašnjeno za Twitter generaciju, stvari stoje ovako:
Oasis prva tri albuma > Liam’s solo > High Flying Birds > Beady Eye > Oasis posle prva tri albuma.
Zašto je po meni Liam veća njuška od Noela (iako sam u prošlom pasusu napisao da Noel jeste nesumnjivo talentovaniji) ? Prosto zato što Liamov glas više fali Noelovim kompozicijama nego obratno. Budimo realni, Noelovi tekstovi ponekad nemaju smisla, ali način na koji im Liam udahne život je veličanstven. Ili, da se lepše izrazim – Noelovi tekstovi su ponekad toliko artistički da bi bez Liamovog pečata zvučali kao trabunjanja narkomana u krizi, kad se čitaju na papiru.
Ovo ne znači da mislim da je Noel loš tekstopisac i kompozitor, naprotiv. Noel je upravo ta nit koja je brit popu falila, spona između nihiliste sa romantičnim glasom poput Liama i Damona Albarna, koji je uvek bio najveća faca kad pričamo o muzičkoj svestranosti. Noel je, tom analogijom, nešto poput Glena Matlocka, dok su Liam i Damon u stvari Rotten i Strummer (s tom razlikom što je Rotten kompletan tekstopisac za razliku od Liama, ali nije kompozitor). Doduše, ako mene pitate, najveća faca brit popa je King Monkey, dok je Reni vjerovatno najpotcjenjeniji bubnjar, o čemu je svojevremeno i veliki Pete Townshend pričao i hteo da ga vrbuje za the Who kao idealnu zamenu za Bonhama.
Nazad na temu, pošto ovo nije priča o diskretnim herojima brit popa pod imenom Stone Roses. Liam je dobio ugovor sa Warner Bros Records nakon što je sam napisao „Bold“ i „When I’m in Need“. Upravo „Bold“ je druga stvar na albumu koji otvara „Wall of Glass“, koja zvuči baš kao Oasis koji su ušli u četrdesete. Sav taj vajb Oasis-a je tu a bez sumnje najvažniji sastojak je Liamov vokal, sa dodatkom bluesy gitare koju Noel verovatno ne bi nikad snimio jer mu se ne uklapa u koncepciju. Ovo je svež pristup zvuku koji jeste brit pop ali malo izmenjen.
Za divno čudo, Liam ovde nije bio impulsivan što se očekivalo na osnovu njegovih intervjua gde je sebe prozvao najboljim tekstopiscem na svetu (uh…čekaj?!) nego je podvio svoj egoistični rep i povezao sa sa proverenim hitmejkerima, između ostalog i sa producentom Gregom Kurstinom koji je poznat po tome da je radio sa Beckom, Foo Fighters i…Adele? Ipak, sudeći po zvuku, Liam je kompletno bio za volanom, dok je Greg više bio suptilni navigator.
Nakon ovoliko godina na sceni, više ne možemo ni reći da Liam bezobrazno krade The Beatles, nego se to može podvesti kao očigledan omaž bubama iz Liverpula. Kako drugačije objasniti stih iz pesme „Chinatown“ na ovom albumu „‘Cause happiness is still a warm gun. What’s it to be free man? What’s a European? Me I just believe in the sun”.
Zvuči poznato? Za one koji to ne znaju, Liamov sin se zove Lenon, tako da citati originalno izašli iz pera Lennon/Mc Cartney dueta nisu ništa iznenađujuće.
Naravno hit singl je „For What It’s Worth“ koji zvuči kao „Don’t Look Back in Anger #2″. Liam proračunato sam diže hajp oko te pesme i demantuje da su stihovi u stvari poruka za pomirenje koje on nudi svom bratu .“In my defence all my intentions were good, and heaven holds a place somewhere for the misunderstood…For what it’s worth I’m sorry for the hurt, I’ll be the first to say, I made my own mistakes“. Evidentno, ovaj tekst može biti upućen i bivšoj ženi od koje se razveo pre tri godine., ali kako god, ova stvar je totalno suprotna od celog njegovog stava i fame koja ga okružuje. Lično mislim da Liam nije ni tolika baraba kako želi da se predstavi, niti je toliko očajan za pomirenjem (bilo sa bratom ili sa ženom). Istina je i dalje negde tamo, što bi Molder rekao. Rokenrol je šou biznis sviđalo se to nama ili ne, a Liam jako dobro plovi tim vodama.
Kad smo već spomenuli The Beatles, red je da spomenemo i druge ikone britanske muzike šezdesetih i genijalan stih u Galagerovoj „You Better Run“ gde rimuje Gimme Shelter sa Helter Skelter. Da je bilo ko drugi to uradio, bilo bi too much, ali Liam se može izvući s tim. Uzgred, ta stvar zvuči kao rani Primal Scream.
Ono što bih nazvao diskretnim hajlajtom ovog albuma je “Paper Crown” koja zvuči fantastično, sa harmonijom koja kao da je direktno skinuta sa (opet) nekog od najboljih Beatles albuma.
Kako god, najveći šok ovog albuma, da citiram jednog od recenzenata ovog albuma, je što nisam uveren da Noel Gallagher može bolje od ovoga, iako sam do sad bio prilično siguran u to, poredeći High Flying Birds sa Beady Eye. Hajde da ipak pričekamo 24. Novembar kad “Who Built the Moon” treba da izađe. Ovo je jedna od onih situacija kad se mi kao fanovi ovog zvuka možemo samo radovati razlazu Oasis jer to znači da umesto jednog, treba da dobijemo dva odlična albuma ove godi, a ruku na srce, Oasis nakon „Be Here Now“ nikad nije mogao da se vrati na stari kolosek…
Piše Teodor Radović
Lista pesama:
01. Wall of Glass
02. Bold
03. Greedy Soul
04. Paper Crown
05. For What It’s Worth
06. When I’m in Need
07. You Better Run
08. I Get By
09. Chinatown
10.Come Back to Me
11.Universal Gleam
12.I’ve All I Need
Liam >>> Noel. Kratko i jasno. Iako se mnogi neće složiti.