„Za ljude koji ne razumeju zašto neki žale kada umetnik umre treba da shvatite da su ovi ljudi bili naše rame za plakanje. Naša stena. Bili su porodica, prijatelji, vođe, učitelji i uzori. Mnogi su nas naučili šta treba da znamo i šta da radimo kada vremena postanu teška. Pomogli su nam da nastavimo dalje. Naterali nas da ustanemo iz kreveta. Pomogli su nam da živimo kada niko drugi nije imao vremena. Umetnici su nas inspirisali na bezbroj načina i bili uz nas u raznim stadijumima naših života. Sa njima smo stvorili uspomene. Kada oni umru, umire i deo nas.“
Ne znam kako drugačije da započnem ovaj tekst nego citatom koji će vam objasniti čemu potreba za njim ili vam neće objasniti ništa pa ćete ga preskočiti. Na vama je. Kako shvatate ovakve gubitke i da li vam uopšte nešto znače. Lično, sama sebi već godinu dana ne mogu da objasnim da ovog čoveka više nema. Ne mogu da se pomirim sa tim. Sećam se večeri, pre nego što su objavljene tragične vesti, da smo na koncertu benda Wovenhand pričali o tome kako bi bilo super da uhvatimo negde Soundgarden i konačno ih čujemo uživo. Sutradan ujutru me je probudilo saznanje da se to nikada neće desiti. Chris Cornell je preminuo. Ponavljam to kao neku mračnu mantru tačno godinu dana i još uvek ne mogu to da prihvatim. I već godinu dana pokušavam da napišem nešto ali ne znam ni kako da počnem ni kako da završim. Ipak, godišnjica smrti čoveka koji je na čudesan način dotaknuo ne samo moj život nego i živote čitavog niza generacija se nekako mora obeležiti pa makar to bilo samo praznim rečima. Rečima koje ga neće vratiti ali će pružiti kakvu takvu utehu.
„It’s never going to make sense.
It’s never going to feel right.
And it’s always going to hurt.“
Jerry Cantrell, Alice In Chains
Chris Cornell je bio i ostao za mnoge ne samo glas Sijetla već glas čitavog grunge pokreta i generacije koja je uhvaćena u taj talas i odrasla uz njega. A i nas koji smo se pridružili nešto kasnije. Njegov neverovatni vokalni raspon, prepoznatljivi glas, jedan, jedini i neponovljivi, predstavio je SOUNDGARDEN mnogo široj publici još u vremenu kada su smatrani za metal bend. Chris je bio pesnik koji je poznavao tamu. Sopstvenu tamu koju je ekspresovao kroz bend. Znao je kako da je iznese na veoma apokaliptičan način.
Bio je nekonvencionalan frontmen, nekonvencionalnog benda koji je uspeo da spoji žestinu metala, bes panka, nestalnost psihodelije i pompeznost prog-roka. I dok se svet žučno borio da ih svrsta u neku kategoriju, jer nama ljudima je to izgleda potrebno kao vazduh koji dišemo, da definišemo stvari, Soundgarden su izbacili „Badmotorfinger“ 1991. i zauzeli svoje mesto rame uz rame sa kultnim grunge izdanjima „Ten“ benda Pearl Jam i „Nevermind“ sastava Nirvana.
„Even when you’ve paid enough, been pulled apart or been held up
With every single memory of the good or bad faces of luck
Don’t lose any sleep tonight
I’m sure everything will end up alright
You may win or lose
But to be yourself is all that you can do
To be yourself is all that you can do“
Be Yourself, Out Of Exile (2005)
Proleća te godine grunge scena je pretrpela i prvi veliki udarac. Frontmen sastava Mother Love Bone, Andrew Wood preminuo je od posledica predoziranja. Chris-ov cimer i najbolji prijatelj. Ovo je ostavilo traga. Na duši i u muzici. Chris mu je tada posvetio čitav album, jedino čedo supergrupe TEMPLE OF THE DOG koji je osnovao sa članovima benda Pearl Jam. Besmrtno delo, mračno, sporo i melodično, više mešavina teatralnosti benda Mother Love Bone i ozbiljnosti benda Pearl Jam, nego agresivnog roka koji je svirao Soundgarden.
„I don’t mind stealing bread
From the mouths of decadence
But I can’t feed on the powerless
When my cup’s already overfilled“
Hunger Strike, Temple Of The Dog (1991)
Do vremena kada su izdali po mnogima svoj najbolji i album koji je između ostalih definisao grunge eru, „Superunknown“ 1994., grunge eksplozija se polako stišavala ali ne i Soundgarden. Situacija im je išla u prilog i konačno su mogli da zasijaju u punom svetlu. Mega hit „Black Hole Sun“ zagrmeo je planetom putem radija i MTV-ja i dosegao do enormnog broja publike. Ovaj album je doneo sve o čemu jedan muzičar može da sanja a publici se odužio inteligentnim, moćnim i napetim putovanjem sa kojim svako može da se poveže u bilo kojem životnom dobu da se nalazi. Cornell nam je njime dao srce na dlanu, otvorio prozor u dušu, učinio se ranjivim ali ipak besmrtnim.
„In my eyes
Indisposed
In disguise
As no one knows
Hides the face
Lies the snake
And the sun
In my disgrace“
Black Hole Sun, Superunknown (1994)
Na žalost, kako to obično i biva, sve što je lepo kratko traje i 1997. godine Soundgarden su se razišli. Cornell nije imao mira, muzika je pobedila i okrenuo se građenju solo karijere. Predivna balada „Sunshower“ koja se našla na soundtrack-u za „Great Expectations“ ubrzo je prerasla u prvi solo album, remek delo zvano „Euphoria Morning“ 1999.. Možda nije doneo komercijalni uspeh koji je imao sa bendom, ali jeste Grammy nagradu, i najvažnije od svega još jednom je pokazao svoj raskošni talenat i predstavio nam novu stranu sebe.
„But it’s all right
When you’re caught in pain
And you feel the rain come down
It’s all right
When you find your way
Then you see it disappear
It’s all right
Though your garden’s grey
I know all your graces
Someday will flower
In the sweet sunshower“
Sunshower, Euphoria Morning (1999)
Želja za pravljenjem žešćeg zvuka je ipak prevagnula. 2001. godine sa članovima benda Rage Against The Machine osniva AUDIOSLAVE. Za pet godina postojanja izdali su tri albuma i izrodili bezvremenske hitove poput „Like A Stone“, „Cochise“, „Show Me How To Live“ i mnoge druge. Kada u postavi imate ovakvu ekipu muzičara uspeh je gotovo neizbežan. Omiljeni od strane kritike i publike Audioslave su osvajali top liste i kontinente spojivši dve suprotstvaljene sile, agresiju i melodiju. I to je kratko trajalo. I ovaj rastanak usled „konflikta ličnosti“ i „muzičkih razlika“ je boleo.
„I am not your rolling wheels – I am the highway.
I am not your carpet ride – I am the sky.
I am not your blowing wind – I am the lightning.
I am not your autumn moon – I am the night… the night“
I Am The Highway, Audioslave (2002)
Chris je naravno nastavio solo. Tih godina je dosta eksperimentisao a mnogi fanovi mu verovatno nikada nisu oprostili „Scream“ u saradnji sa Timbaland-om. Svidelo se nekima to ili ne, nije bilo kompromisa kada je u pitanju istraživanje novih muzičkih teritorija. Nije bio dužan nikome da se izvinjava i objašnjava. Nikada to nije ni uradio. On je bio Chris Cornell. Njemu je dozvoljeno sve. Poslednjih nekoliko godina definitivno je obeležilo ponovno okupljanje benda Soundgarden i sjajni „King Animal“ 2012., nastupi sa Temple Of The Dog 2016. i sa bendom Audioslave godinu dana kasnije. Onda je svet obojen u crno.
„So don’t you lock up something
That you wanted to see fly
Hands are for shaking
No, not tying“
Fell On Black Days, Superunknown (1994)
Soundgarden su bili u sred turneje kada je u noći između 17. i 18. maja 2017. godine Chris Cornell sebi oduzeo život. Svet je zanemeo. Zemlja je prestala da se okreće oko Sunca. Ostali smo uskraćeni za bar još jedan album benda, možda i za naslednika albuma „Higher Truth“. Pre svega bez jednog predivnog čoveka čiji je talenat prevazilazio granice našeg poimanja. Nakon svega, ne broje se ni nagrade, ni pozicije na top listama a ni milioni prodatih ploča. Broji se sve ono između. Ono neopipljivo što je za sobom ostavio. Ono što nam je ostavio i što kao fanovima ne može niko da nam oduzme je muzika. Muzika jednog od najtalentovanijih tekstopisca i jednog od najboljih pevača u rok istoriji. A pevao je kao da nosi svu težinu ovog sveta na svojim plećima. I niko nije mogao da pretpostavi da se zapravo tako i osećao.
„Every time I stare into the sun
Trying to find a reason to go on
All I ever get is burned and blind
Until the sky bleeds the pouring rain“
Nearly Forgot My Broken Heart, Higher Truth (2015)
Moram da priznam da nikada nisam bila toliki fan benda Soundgarden koliki sam fan Chris-a Cornell-a. Imao je sve. Glas. Stas. Harizmu. Držanje prave rok zvezde. Znao je kako da izađe na kraj sa svim tim. Ili se bar tako činilo. Grunge je bio dar njegove generacije svetu. Glas koji govori svima kratko i jasno da odjebu. Neki od njegovih predvodnika su nas napustili prerano. Prvo Andrew Wood, zatim Kurt Cobain, Layne Staley. Spisak se nastavlja. Grunge je umirao zajedno sa svojim legendama. Nisu ovi gubici toliko zaboleli, prosto ih nisam bila toliko svesna, bila sam suviše mlada. To ne znači da su ovi muzičari zaboravljeni i preboljeni. Samo je sa Chris-om bilo drugačije.
„Why doesn’t anyone believe
In loneliness
Stand up and everyone will see
Your holiness
They say if you look hard
You’ll find your way back home
Born without a friend
And bound to die alone“
Zero Chances, Down On The Upside (1996)
Chris Cornell je nekako preživeo najburnije godine. A onda je sebi oduzeo život u 52. godini. Bio je otac. Suprug. Bio je veliki filantrop. Rok ikona. Stario je graciozno. Njegov glas je i dalje imao istu snagu i moć kao i u mladosti. Muzičko zaveštanje na kojem sve kolege mogu da mu zavide. Milione i milione fanova koji ga obožavaju. Neki bi rekli, imao je sve što jedan čovek poželeti može a onda je samo odlučio da stavi tačku na sve to. Pitanje koje nas sve muči a koje malo ko postavlja, a još manje njih se usuđuje da odgovor na njega je zašto?!
Tih dana, dok su se čekali izveštaji sa autopsije i zvaničan uzrok smrti, slučajno sam naletela na jedan fantastičan članak koji potpisuje Rich Larson za ZRockR. Nedavno smo pričale upravo o njemu i draga imenjakinja je uspela nekako da ga pronađe i beskrajno joj hvala na tome. Ostavio je veoma snažan utisak na mene pre svega jer je ekstremno ličan. Ne volim stvari koje nemaju dušu, tekstove lišene emocija i ispunjene samo pukim činjenicama koje se mogu pronaći bilo gde. Druga stvar, autor se u tekstu dotakao upravo ovog pitanja, opet iz ličnog ugla, i vrlo otvoreno govori o depresiji. „Chris se dugo borio sa depresijom. Kao što sam i ja. Kao što su mnogi od vas. Moguće je da je uz grunge drugi dar društvu Generacije X depresija. O njoj pričamo kao da je demon ili čudovište. To je tamna senka koja se pojavljuje u bilo kojem dobu bez upozorenja. Okružuje nas, izoluje i utišava“, napisao je Larson.
„Možete da mislite da grunge govori o besu, ali to nije potpuna istina. Da, može da zvuči tako, ali zapravo je o depresiji i cinizmu. To dvoje idu ruku pod ruku zajedno sa njihovom malom nevaljalom sestrom anksioznošću. Kada se to troje spoje jedu nadu velikom brzinom. Ostaje očaj a očaj iscrpljuje, ne samo onoga koji ga je iskusio, već i ljude koji ga okružuju. Pa ga držimo za sebe kako ne bi postali teret. A to ume da bude previše. Nije važno da li ste student, majka, računovođa ili rok zvezda. Nije bitno da li vam je muzika koju pišete donela slavu, poštovanje i milione dolara. Nije bitno ni ako cela vaša generacija pati od depresije. Depresija čini da se osećate potpuno sami. Dolazite do krajnje granice i onda, kao Chris Cornell, obesite se u kupatilu“, nastavio je.
A Chris Cornell nije bio izgubljeni klinac koji je tražio lak način da se izvuče kada je život postao težak. Nije bio razmažena, umišljena zvezda koja je želela da osigura odlazak u legendu. Chris je bio savestan, porodičan, poštovan čovek, obožavan muzičar. A život ga je slomio. Ovo može da se dogodi bilo kome od nas. Ne igrajte se sa tim. Ne hvalite se time po društvenim mrežama jer nekako mi se čini da je u ovom svetu iskrivljenih vrednosti i izopačenosti biti depresivan i anksiozan postao trend. Modni detalj koji ako ne kažeš da imaš nisi kul. Ovo nije šala. Ako se šalite na taj račun znajte da nije smešno. Potražite pomoć. Na vreme. Chris Cornell nam se još jednom obratio svima, doduše na veoma tužan i tragičan način i ne odbacujte ga kao beznačajan. Život jeste prekratak, sada smo tu sutra možda nećemo biti. I zato smejte se, volite i ne dozvolite da vam nedostaje neko ko je još tu. Recite to. Loud Love.
„I shot my love today, would you cry for me
I lost my head again, would you lie for me
I left her in the sand just a burden in my hand
I lost my head again, would you cry for me
Just a burden in my hand
Just an anchor on my heart
Just a tumor in my head
And I’m in the dark“
Burden In My Hand, Down On The Upside (1996)
[…] Chris Cornell – Niko više ne peva kao ti […]