Pre svega, hteo bih čestitati bendu na poslednjem službenom full-length izdanju, „The Cure for Happiness“. Reci mi nekoliko reči o izdanju „The Cure for Happiness“, koliko ste vremena proveli u studiju i kako ste se osećali pri snimanju naslednika albuma „Songs of the Lost“?
Luka: Materijal smo počeli pisati potkraj 2010., a sredinom februara 2011. smo ušli u vlastiti mali studio i snimili demo verzije svih pjesama. Nakon toga smo se vratili u prostoriju za probe na nekih mjesec dana kako bi još jednom prošli sve detalje, da bi u avgustu ušli u G.I.S. studio i počeli snimanje završne verzije albuma. Sa snimanjem smo završili 30. decembra što znači da smo proveli oko godinu dana u dva studija. Imali smo stvarno jasnu viziju onoga što smo htjeli napraviti s ovim albumom, tako da smo se osjećali dosta sigurni i samopouzdani dok smo ga snimali. Snimanje albuma s novom pjevačicom i s novim zvukom uvijek predstavlja rizik pa smo bili spremni na različita mišljenja o albumu. Srećom za nas, većina fanova i medija su izuzetno pozitivno primili album.
Što se tiče omota CD-a „The Cure for Happiness“, on poseduje svoju vlastitu morbidnu lepotu, a odnosi se na ljudsku anatomiju. Da li mislite da se omot stilski slaže sa ukupnom atmosferom prisutnom na albumu?
Luka: Cijela ideja za cover ovog albuma je bila napraviti sliku koja prikazuje anatomsku studiju o tome kako izliječiti sreću. Cijeli koncept je naslikan u stilu skica anatomije iz 15. veka, uglavnom pod utjecajem Leonarda da Vincija. Mislim da savršeno odgovara naslovu i samom albumu. Cijeli zvuk i pjesme su zamišljene na način da se stvori određeni osjećaj nelagode i sjete koji će potaknuti publiku na razmišljanje. To je učinjeno kako tekstualno tako i glazbeno. Samo sam htio da i cover tome odgovara, nadam se da smo to i postigli.
Želim i da te pitam par bitnih stvari vezanih sa tekstulni koncept albuma. Još jednom si zaronio u more emocija, gde pronalaziš reči kojima ćes izraziti na idealan način ono što leži duboko u tebi? Da li postoji idealan trenutak za pisanje?
Luka: Cijeli tekstualni koncept ovog albuma je u osnovi nešto poput dnevnika i govori o stvarima i događajima koji su se dogodili u mom životu u posljednjih nekoliko godina. Same pjesme su kronološki poredane i zapravo su povezane. Koristio sam puno dvostrukih značenja i sinonima, ali na kraju krajeva sve su to istinite priče. Budući da život ima tendenciju servirati loše stvari, a one uvijek dođu u društvu, tekstovi na ovom albumu imaju sveukupnu mračnu crtu. Ja nemam neku formulu ili određeno vrijeme kada pišem, samo koristim stvarni život kao inspiraciju. Neki tekstovi su napisani u samo nekoliko dana, dok su neki nastajali i po nekoliko mjeseci. Kada sam završio pisati tekstove za ovaj album samo sam nastavio pisati tekstove za sljedeći.
Kako se osećaš kada pogledaš u prošlost? Koji su bili vaši snovi kada ste formirali Ashes You Leave u 90-ima, a kako se osećate danas kada ste tako daleko dogurali?
Luka: Ja mislim da ni u našim najluđim snovima nismo mogli predvidjeti da će mali bend iz garaže snimiti šest albuma i svirati širom Europe. I dan danas ostanem zatečen reakcijama i načinom na koji nas naši fanovi prihvaćaju. Za mene je to nevjerojatan osjećaj! Mi imamo stvarno blizak odnos sa našim fanovima, a neki od njih su postali i naši prijatelji. Nikada se nisam navikao i uvijek će me iznenaditi kada mi netko kaže da mu je naša muzika promijenila život, ili da smo njegov ili njen omiljeni bend. Sve do sada je bila jedna nevjerojatna avantura i ne želim da ikada prestane.
Moram te pitati i o događajima koji su prethodili izdavanju novog albuma. Nakon „Songs of the Lost“ bili ste suočeni s odlaskom Tamare Mulaosmanović iz benda. Koliko je to bilo iznenađenje za ostatak benda, da li se tako nešto moglo i naslućivati?
Luka: Da budem iskren to je bio veliki šok. Ne toliko činjenica da je ona napustila bend nego tajming i način na koji ga je napustila. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne postoje loši osjećaji prema njoj ili nešto slično. Budući da mi nismo bend koji za život zarađuje od muzike, ne možete očekivati od svih članova da će posvetiti svoje živote bendu koji ima odgovornost i zahtijeva puno vremena i novaca. Ona se odlučila preseliti iz Hrvatske i nastaviti svoju profesionalnu karijeru i nitko ju ne može kriviti za to što je htjela nešto više. Problem je u tome što je ona napustila bend u trenutku kada smo već imali rezerviran studio za snimanje albuma. Srećom za nas našli smo Giadu i bili smo prisiljeni odgoditi snimanje albuma za samo mjesec i pol dana.
Kako ste se odlučili za Giadu Etro iz Italije? Jeste li je već poznavali, da li je održana audicija ili je ona odmah bila vaš izbor na temelju sličnih muzičkih stilova?
Luka: To je zapravo smiješna priča. Upoznali smo se slučajno na jednom koncertu i to preko zajedničkog prijatelja. Tada mi je rekla da se bavi pjevanjem i da je u potrazi za ozbiljnim angažmanom. Znala je za naš bend i sviđalo joj se ono što smo radili, ali je u tom trenutku Tamara još uvijek bila član benda pa smo se samo malo našalili na naš račun i to je to. Ostali smo u kontaktu i kada je došlo vrijeme da smo zapravo bili u potrazi za novom pjevačicom, pozvao sam ju da dođe i na audiciju. U finalnom izboru bile su tri pjevačice i ona je jednostavno pomela konkurenciju.
Koliko se često viđaš s ostalim članova iz Ashes You Leave?
Luka: Imamo probe dva puta nedeljno, to je minimum. Ako me pitaš da li se nalazimo izvan bendovskih dužnosti, to je vjerojatno nekoliko puta nedeljno. Ako se ne nađemo licem u lice, čujemo se preko telefona svaki dan. Vikendi su naši, idemo na koncerte zajedno … Mi smo stvarno bliski prijatelji, zapravo smo više poput male porodice koja ima bend.
Da li smatraš privlačnom činjenicu da vaš bend ima tri ženska člana i da to donosi vama i bendu više pažnje? Da li uživate u toj pažnji ili to može biti neželjeno s vremena na vreme?
Luka: To je mač sa dve oštrice. S jedne strane tu je jako puno ljudi koji su otvoreni prema ženama u metalu i smatraju ih podjednako važnima i prihvaćaju ih kao sasvim normalnu stvar. S druge strane imate ljude koji neće uzeti u obzir niti poslušati bend sa ženskom pjevačicom, tako da možete zamisliti njihovu reakciju i mišljenje o bendu koji ima tri žene među članovima.
Kada nastupate uživo, kako uspevate publiku održati energičnom i zainteresovanom za nastup?
Luka: Mislim da kao i svi ostali bendovi u ovom, ili sličnim žanrovima, imamo pjesme koje funkcioniraju i druge koje ne funkcioniraju u live nastupima. Imamo šest albuma iza nas, tako da je to žongliranje između pjesama koje publika želi čuti, one koje želite svirati i one koje su najprikladnije za nastupe. Imamo različite set liste kada radimo solo koncert, promociju albuma ili festivalski koncert. To je samo stvar iskustva pronaći prave pjesme. Komunikacija s publikom je također jako važna, ona ne može izgledati kao stand up nastup, ali ne možete niti izaći na pozornicu, a ne pozdraviti svoju publiku. Dakle, balansiranjem svih ovih stvari postići ćete savršen set. Još uvijek radimo na tome.
Kakvo je tvoje mišljenje o hrvatskoj metal sceni?
Luka: Raste svakim danom. Sve je više i više bendova u svim žanrovima, a mnogi od njih imaju i inostrane diskografe. Po mom mišljenju imamo obećavajuću budućnost. Postoje već neka afirmirana imena, neka od njih su poznata i u inostranstvu, kao što su: Infernal Tenebra, Gorthaur’s Wrath, Omega Lithium, Rising Dream, E.N.D, Igut, Inciter, Stribog, Downcast Art… Mislim da možemo na budućnost naše scene gledati sa velikim optimizmom i veseljem!
Mi smo svi svesni onoga što je politika učinila Balkanu, ali zajedničko je uverenje da su metal muzičari otvorenijeg uma i nisu tako puni mržnje, pa te moram pitati nešto vezano i za srpsku metal scenu; da li znaš neke bendove ili muzičare?
Luka: Nažalost za nas, svirali smo samo jednom u Srbiji. To je bilo prije nekoliko godina na Exit festivalu i bilo je odlično! Reakcija publike je bila nevjerojatna i sveukupno je bilo jedno predivno iskustvo. Sa nekim srpskim bendovima sam se upoznao kada su došli svirati kod nas. Bez uvrede drugim bendovima, ali moj omiljeni bend iz Srbije je Consecration iz Beograda. Postao sam fan od prvih nota Aligatora! Čudo od pjesmi i albuma. Također sam upoznao momke iz Pero Defformera, Piknika i Sangre Eterne koje također smatram velikim bendovima. Budući da nismo puno svirali u Srbiji, nemamo drugih kontakata. Nažalost…
Bez obzira koliko se ponavljaju i koliko su neoriginalna ovakva pitanja, moram te pitati koji su tvoji omiljeni stilovi i bendovi unutar metal žanra?
Luka: Za mene osobno to je doom, death i stari gothic (s muškim pjevačima). Više manje slušam puno muzike u koju sam se zaljubio kada sam bio mlad. Postoje bendovi izvan ovih žanrova koje slušam, ali to je samo pokoji čudni bend tu i tamo. Ako me pitate za bend, onda od nas sedmero slušamo sve, od popa do grinda.
Kakvo je tvoje mišljenje o bendovima koji rade viralni marketing na Facebooku, spamovanjem linkova svojih pesama svugde na tuđim profilima bez ikakvog prethodnog kontakta?
Luka: Nažalost facebook aktivnosti su postale nužnost. Budući da se CD-i više ne prodaju morate se unositi ljudima u lice cijelo vrijeme ili će vas zaboraviti u tren oka. Nažalost, neki bendovi ne znaju gdje treba povući crtu pa postanu napadni i dosadni s tim aktivnostima. Da budem iskren, neki su stvarno nepristojni.
Dobro, mislim da je to to. Ima li još nešto važno što sam propustio, a da želiš reći ljudima koji će ovo čitati?
Luka: Želio bih da ti zahvalim na ovom intervjuu i prilici da predstavim naš bend. Također bi se htio zahvaliti vašim čitateljima i pozvati ih da poslušaju naš novi album „The Cure for Happiness“.
Intervju pripremio Marko Sinadinović